Od mnogih šarolikih biblijskih likova, niti jedan nije tako ogorčen kao što su to Jobovi prijatelji. Herod bi vam možda mogao odrubiti glavu, a Juda bi vam mogao zabiti nož u leđa, ali Elifaz, Bildad i Sofar će vas povrijediti biblijskim stihovima.
Jobovi stvarni gubici opisani su u 2 kratka poglavlja (Job 1-2), ali mučan dijalog koji slijedi provlači se kroz 35 poglavlja (Job 3-37). Pitam se što je za Joba bila veća agonija: njegova prvobitna patnja ili beskrajno duga optužnica koja je uslijedila?
Problem s Jobovim tješiteljima nije u tome da su oni heretici. Mnogo toga što oni kažu je istina. Problem je moralistički svjetonazor koji upravlja njihovim razgovorom s Jobom i prisiljava ih da obrazlažu uzroke Jobove patnje počevši od iste pa sve do grijeha.
Lako je kritizirati Jobove prijatelje, ali budimo iskreni: Svi mi bismo mogli biti poput njih. Zapravo, dobar lakmus test za usklađenje naših srca sa evanđeljem – bilo da funkcionalno vjerujemo u svijet milosti ili svijet karme – jest način na koji odgovaramo kada susretnemo Joba u svome životu. Patnja izvlači našu stvarnu teologiju poput magneta.
Ovdje se nalaze 4 stvari koje bismo posebno trebali izbjegavati kada smo s nekime tko pati. Promislite o njima kao o 4 načina na koja mi, poput Jobovih prijatelja, zgrćemo ugljevlje na glavu onih koji već sjede u pepelu.
1. Prebrzo se prizivati na Božji suverenitet.
Biblija uči da „Bog u svemu na dobro surađuje“ s onima u Kristu (Rim 8,28) i da Bog može zlo okrenuti na dobro (Post 50,20). Kako god, samo zato što ovo pronalazimo u Bibliji, ne znači da je uvijek taktično i korisno reći.
„Bog je ono okrenuo na dobro“ rekao je Josip godinama nakon svoje patnje, a to nije Josipu rečeno tijekom njegove patnje. Zamislite tjeskobu i razočaranje koje bi Josip osjećao da su se njegova braća skupila oko bunara i vikala „ohrabrujući ga“: „Ne brini, Josipe; Bog će ovo okrenuti na dobro!“
Slično tome, ubrzo nakon što Pavao uči da „Bog sve izvodi na dobro“, on nas upozorava da „plačemo s onima koji plaču“ (Rim 12,15). Prije citiranja autora, budimo sigurni da isto i prakticiramo.
2. Započeti priču kako je Bog iskoristio vašu patnju
U ljudskoj je prirodi uspoređivati iskustva drugih s vlastitima. Ne možemo drugačije vidjeti svijet već očima. Ali jedan znak zrelosti je naučiti iskreno ući u svijet drugoga, radije nego uvijek filtrirati njihovu priču kroz našu vlastitu. Ovo je posebno važno činiti s onima koji pate iz dva razloga.
Prvo, svačija je priča drugačija. Možda je Bog nama dao bolju kuću nakon što nam je prva izgorila do temelja, ili smo možda sposobni vidjeti dobru stranu u prijateljevoj izdaji. Ali u palom i zbunjujućem svijetu, apsolutno je moguće da vaš prijatelj koji pati nikada ne dođe do toga spoznanja u svome životu. Neke rane neće zacijeliti sve do raja. Stoga, mi zaista ne znamo dovoljno da bismo mogli reći: „Bit će ti drago što se ovo dogodilo.“
Drugo, čak i ako su naše priče slične, naš prijatelj koji proživljava patnju možda to ne želi čuti trenutno. Dobro pitanje koje si možete postaviti jest: „Hoću li dijeljenjem svoje priče ugoditi svojoj potrebi ili ću ugoditi prijateljevoj potrebi?“ I na kraju, trebali bismo pažljivo slušati nijanse priče onoga koji pati prije nego počnemo uspoređivati.
3. Umanjivati zlodjela koja uzrokuju patnju.
Nisam siguran zašto mi imamo tendenciju ovo činiti, ali mi to činimo. To je taj karma instinkt. Kažemo stvari poput: „Siguran sam da nisu ništa loše mislili.“, ili „Ne može biti tako grozno.“, ili „Pa, u svakom su sukobu obje strane krive.“
Ali, istina je da mi ne znamo je li netko mislio sve najbolje. Možda nije. Ne znamo može li zaista biti tako grozno. Možda može. I krivica nije uvijek 50/50. Ponekad je 80/20. Nekada je čak 100/0. Čini se da je takva bila Božja osuda Joba i njegovih prijatelja (Job 42,7).
Kada sjedite pored nekoga tko pati, nemojte umanjivati grijeh koji je doprinijeo njihovoj patnji. Iskrena potvrda zla – bez ikakvih isprika ili izgovora – njihovoj će patnji biti poput vode osušenom čovjeku.
4. Naglašavati oblikovanje osobnosti, a zanemariti utjehu i suosjećanje.
Ako Novi zavjet naglašava išta o patnji, onda je to kako je Bog koristi kako bi svorio pobožnu osobnost u nama. (Rim 5,3-5; Jak 1,2-4). A ipak, dok se netko nalazi usred patnje, ovo vjerojatno nije točka koju treba naglašavati – posebno ako nemamo uspostavljen odnos pun povjerenja. Ukoliko se uopće mora progovoriti o toj temi, potrebno je da ista bude uravnotežena riječima punim utjehe i suosjećanja.
U slučajevima teške patnje, možda je najbolje izbjegavati riječi ili minimalno govoriti. No, ovo je zaista teško. Mi imamo tendenciju dijeliti Elifazov instinkt: „Ali tko se može uzdržat od riječi?“ (Job 4,2). Ali naš povrijeđeni prijatelj vjerojatno treba našu ljubav i prisutnost puno više nego našu interpretaciju i ideje. Puno je korisnije samo biti uz njih, nego pokušavati olakšati ili čak razumijeti njihovu patnju. Uđite u tamu s njima. Budite ondje s njima u tom trenutku, na tom mjestu, u toj boli.
Aslanove suze
Na ovaj način mi možemo biti ono što je Isus patnji, jer to je Isus nama. On nas neće zaštititi od patnje u ovom životu, niti će nam pružiti govor bodrenja kada se spusti tama. Ali On nam obećaje da će tada On biti s nama. Zapravo, On biva nekako najstvarniji u slomljenosti srca:
„Blizu je Jahve onima koji su skršena srca.“ (Ps 34,19).
„On liječi one koji su srca skršena.“ (Ps 147,3).
„…posla me da iscijelim srca slomljena“ (Iz 61,1).
Postoji scena u Čarobnjakovom nećaku gdje maleni dječak po imenu Digory susreće Aslana. Njegova je majka bolesna i on želi pitati Aslana za pomoć, ali se boji. Lewis piše:
Sve do tada, on je gledao u Lavove velike prednje noge i ogromne kandže na njima; a sada, u svom očaju, on digne pogled na njegovo lice. Ono što je vidio iznenadilo ga je više od ičega do sada u životu. Ono zlatno lice bilo je sagnuto pored njegovoga (čudo nad čudima) i velike sjajne suze napunile su Lavove oči. To su bile ogromne, svijetle suze u usporedbi s Digitorovima da je na trenutak pomislio kako je Lav žalosniji od njega zbog njegove majke. „Moj sine, moj sine“, rekao je Aslan. „Znam. Tuga je velika. Samo ti i ja na ovom svijetu znamo kako je to. Budimo dobri jedno prema drugome.“
Kakav svijet utjehe je sadržan u ovoj rečenici, „Znam.“ Krist je blizu onima koji pate jer je on Veliki Patnik. On je konačni Job, pogođen velikom nesrećom; konačni Josip izdan od svoje vlastite braće. Na križu, Isus je uzeo naše grijehe i osjetio gorki žalac pravde umjesto nas, potonuvši u dubine pakla i odbačenosti. Nitko nikada nije više patio; nitko nikada ne bi ni mogao. Samo takva istinska ljubav može ispuniti svaku našu potrebu u trenutku boli.
Svima onima koji pate u našem životu, nastojmo biti manje poput Jobovih prijatelja, a više poput Isusa Krista.
Autor: Gavir Ortlund; Prijevod: Suzana Z.; Izvor: Thegospelcoalition.org
