”Kad sam mu pokušala govoriti o Bogu, i njega je opsovao. Pokušala sam mu govoriti o Isusu i Njegovoj smrti za nas, ali me zastavio riječima: ”To je laž.”
Dok sam živjela u grubom rudarskom području Kalifornije, čula sam za čovjeka koji je umirao od sušice. Rekli su mi: ”Tako je opak da nitko ne može ostati s njim. Ljudi mu svakih dvadeset četiri sata donose hranu i ostavljaju je pored njega. Jednom će ga naći mrtvog. Što brže, to bolje.”
Zbog toga me snašlo sažaljenje te sam pokušala naći nekoga da ode tamo i posjeti ga. Kad me i posljednji muškarac odbio, bila sam ogorčena zbog njihove ravnodušnosti, ali došla mi je misao: ”Zašto ne odeš sam? To je misionarski posao.” I tako sam otišla preko brda do malo kolibe od blata. U njoj je bila samo jedna prostorija. Na malo slame i na šarenim dekama našla sam čovjeka koji je umirao. Grijeh je na njegovu licu ostavio strašne tragove. Kad ne bih znala da je nepokretan, pobjegla bih. Kad je moja sjena pala na pod, podigao je pogled pozdravivši me strašnom psovkom.
”Nemoj tako govoriti, prijatelju”, rekla sam.
”Ja ti nisam prijatelj.”
”Pa dobro, ali ja sam tvoj…”
Teške psovke
Došle su teške psovke. ”Ti nisi moj prijatelj. Nikada nisam imao prijatelja, a i ne želim ga.”
Ostavila sam mu neko voće i, zakoračivši natrag, upitala ga sjeća li se svoje majke, ali je i nju opsovao. Zatim sam ga pitala je li imao ženu, ali i nju je opsovao. Kad sam mu pokušala govoriti o Bogu, i njega je opsovao. Pokušala sam mu govoriti o Isusu i Njegovoj smrti za nas, ali me zastavio riječima: ”To je laž.”
Otišla sam od njega obeshrabrena. Rekla sam: ”Znala sam da nema koristi.” Ali ipak sam dva tjedna svakoga dana odlazila tamo, iako nije pokazivao više zahvalnost nego psu. A onda sam rekla: ”Neću više ići.”
Kad sam te večeri stavljala sinove u krevet, mali Charley je rekao: ”Mama, nisi molila za onog zločestog čovjeka.”
”Ne”, uzdahnula sam.
”Jesi li digla ruke od njega?”
”Mislim da da.”
”Je li Bog digao ruke od njega, mama?”
Te noći nisam mogla spavati. ”Onaj čovjek umire, a tako je opak da nema nikoga tko bi se brinuo za njega.” Ustala sam se i molila. Ostala sam na koljenima dok mi Golgota nije postala stvarnost. Naučila sam da je za ljudsku dušu potrebna porođajna bol.
Jedna mi je susjeda rekla: ”Poći ću s tobom preko brda.” Nisam htjela da pođe sa mnom, ali Bog je imao bolji plan od mene. Sa sobom je povela malu Mamie. Dok smo se primicale kolibi, rekla je: ”Pričekat ću ovdje vani, a ti požuri.” Čovjek me pozdravio strašnom psovkom.
Iznenada se začuo jasan smijeh male djevojčice. ”Što je to?”, radoznalo je pitao. ”Čeka me jedna mala djevojčica”, rekla sam.
”Bi li je pozvala ovamo?”, pitao je.
Otišla sam do vrata i pozvala je. Sa svijetlim licem okruženim zlatnim uvojcima i toplim i suosjećajnim očima izgledala je poput anđela. Držala je ljubičastu kadulju i rekla: ”Žao mi je što si bolestan. Hoćeš li ovo cvijeće?”
VIDI OVO: Je li ”bokte” psovka?
U očima su mu se pojavile suze
U očima su mu se pojavile velike suze. ”Jednom sam imao malu djevojčicu, ali je umrla. Zvala se Mamie. Voljela me. Nitko drugi me nije volio. Mislim da bih bio drukčiji da je živjela. Otada sve mrzim.”
Sad sam znala da imam ključ za srce tog čovjeka. Rekla sam: ”Kad sam spomenula vašu majku i ženu, psovali ste ih. Zar nisu bile dobre žene ili je krivica bila vaša?”
”Dobre žene! O, nemate pojma kakve su to bile žene!”
”Kad bi vaša kći ostala živjeti, ne bi li i ona bila poput njih? Biste li htjeli da je i ona takva?”
”O, Bože, ne! Radije bih se ubio. Sretan sam što je umrla.”
”Gospodin nije htio da bude poput njih. Više ju je volio od vas te ju je uzeo i odveo onamo gdje se anđeli mogu brinuti za nju. Oni je čuvaju za vas. Zar je ne biste htjeli ponovno vidjeti?”
”O, dao bih se tisuću puta živ spaliti samo da još jednom vidim moju malu Mamie.”
Kakvu sam blagoslovljenu priču tada ispričala! Jadno lice postajalo je sivo i blijedo te je u smrtnoj muci podigao ruke. Teško dišući, zgrabio me i rekao: ”Što si ono rekla neki dan – da možemo razgovarati s nekim koga ne vidimo?”
”To je molitva.”
”Moli onda, moli brzo. Reci mu da ponovno želim vidjeti svoju malu djevojčicu. Reci mu što god želiš.”
VIDI OVO: Je li psovanje zaista ozbiljan grijeh?
Nebo se otvorilo
Stavila sam djevojčičine ruke na njegove i poticala je da moli za onog čovjeka koji je izgubio svoju Mamie i želi je ponovno vidjeti. Mamiena molitva je bila: ”Dragi Isuse, ovaj čovjek je bolestan. Izgubio je svoju malu djevojčicu i zbog toga se osjeća loše. Tako mi ga je žao, a i njemu je žao. Ne bi li mu pomogao i pokazao gdje da ponovno nađe svoju malu djevojčicu? Molim te, učini to! Amen.”
Nebo se otvorilo. Mamie je šmugnula van, ali je čovjek nastavio govoriti: ”Reci mu više o tome! Reci mu sve! Ali, jao, ti ne znaš!”
Zatim je izlio takvu bujicu priznanja da sam to jedva mogla podnijeti, ali jest ONAJ koji je bio blizu nas. Na kraju se čovjek uhvatio za jake ruke! Još je tjednima živio, kao da je Bog htio pokazati koliko je stvarna njegova promjena.
Dok sam mu jednog dana govorila o zajedništvu u crkvi, rekao je: ”Volio bih jednom poći na sastanak. Nikada nisam bio ni na jednom.”
Dogovorila sam se s ljudima i oni su došli iz rudnika i tvornica te ispunili njegovu prostoriju.
”Sad, momci”, rekao je, ”spustite se na koljena dok vam ona govori o Čovjeku koji je umro za mene.”
Ispričala sam im priču o križu. Nakon nekog vremena, rekao je: ”O, momci, ni pola toga ne vjerujete ili biste zaplakali. Momci, podignite me! I ja bih jednom htio to ispričati.” Između kraka disanja i kašljanja ispričao je svoju priču.
”Momci, poznato vam je kako se voda slijeva niz kanale odnoseći svu nečistoću i ostavljajući iza sebe zlato. Dakle, krv Čovjeka o kome ona govori prešla je upravo tako i preko mene, odnoseći sve. Ali ostavila je dovoljno da vidim Mamie i da vidim Čovjeka koji je umro za mene. O, momci, zar ga ne možete ljubiti?”
Jednog jutra, vrata su bila zatvorena. Pokraj njegova tijela na dasci položenoj na dva stolca našla sam dva muškarca kako stoje u tišini. ”Htio bih da ste ga mogli vidjeti kad je odlazio. Iznenada se razvedrio i rekao: ‘Idem, momci. Recite joj da idem vidjeti Mamie. Recite joj da idem vidjeti Čovjeka koji je umro za mene!’ Zatim je otišao.”
Autorica: J. K. Barney; Izvor: Put života br. 406/Golden Grain 11/29
