Ovih se dana među evanđeoskim kršćanima glasno ističe dugogodišnje uvjerenje da kada kršćani umru, idu u nebo. Na jedan način, ovaj je povik dobar i konstruktivan. To je razumljiv i prijeko potreban odgovor na biblijski gnosticizam nekih „fundamentalnih“ kršćana koji kleveću materijalnu kreaciju, umanjuju stvarnost budućeg tjelesnog uskrsnuća, i ne uzimaju u obzir središnju Božju otkupiteljsku svrhu novog neba i osobito nove zemlje.
Stoga, je li moj odgovor na postavljeno pitanje u naslovu: „Ne“? Pa ne baš. Moj odgovor glasi: Trenutno, da. Vječno, ne. Ili pojednostavljeno, kada kršćanin umre, odmah prelazi u svjesnu Kristovu prisutnost u nebu. No, na dan uskrsnuća kršćanin će dobiti novo i proslavljeno tijelo u kojem će sav Božji narod živjeti i nastaniti novu zemlju (Otkrivenje 21-22).
Ono o čemu govorimo poznato je kao međustanje, to jest razdoblje i/ili iskustvo između (dakle, „međustanje“) vremena fizičke smrti pojedinačnog vjernika i tjelesnog uskrsnuća. Biblijski dokazi za međustanje su nedvojbeni: vidi 2. Kor 5,6-9; Fil 1,21-24; Luka 16,19-31; Heb 12,22-24; Otk 6,9-11 (i možda 1. Sol 4,13-18). Naš fokus ovdje je 2. Korinćanima 5,6-9. No prvo, kratka riječ o 2. Korinćanima 5,1-5.
U ovim stihovima, Pavao govori o svojoj želji da bude živ kada se Krist vrati, jer onda ne bi morao fizički umrijeti i doživjeti odvajanje tijela i duha, stanje koje opisuje kao „golo“ (s. 3) ili „razodjeveno“. Pavlov pogled na život i smrt stoga se može reći ovako: Dobro je ostati živ na ovoj zemlji i služiti Kristu (Fil 1,21a. 22a. 24-26). S druge strane, bolje je fizički umrijeti i ući u Kristovu prisutnost (2. Kor 5,6-8; Fil 1,21b. 23). Međutim, daleko je najbolje biti živ kada se Krist vrati, jer tada izbjegavamo smrt i trenutno se pridružujemo Gospodinu u našim uskrslim i proslavljenim tijelima.
Prema 2. Kor 5,3, ako vjernik ostane živ do Kristovog povratka, Gospodin će ga zateći odjevenog u tijelu (sadašnjem, zemaljskom), a ne u bestjelesnom stanju. Biti bez tijela znači biti „gol“ i stoga, u vrlo važnom smislu, stanju koje je neprirodno i manje od idealnog. Jasno, Pavao razmatra bestjelesno stanje između fizičke smrti i općeg uskrsnuća (usp. „razodjeveni“ u s. 4). Smatram da je stih 4 prošireno ponavljanje stiha 2.
Sada obratimo pažnju na 2. Korinćanima 5,6-9. Tu Pavao piše:
„Stoga smo uvijek puni pouzdanja, premda znamo da smo naseljeni u tijelu, odsutni od Gospodina (jer po vjeri hodimo, a ne po gledanju). Puni smo pouzdanja, velim, i najradije bismo iselili iz tijela i bili prisutni kod Gospodina. Zato se i trudimo, bili mi prisutni ili odsutni, da mu ugodimo.“ (2. Kor 5,6-9).
Prvo zapazite kontrast u navedenim stihovima 6 i 8. Kontrast nije primarno između dva načina ljudskog postojanja, kao da je netko u tijelu, a netko izvan tijela (iako je to valjan kontrast); niti je kontrast primarno između dva moguća odnosa prema Gospodinu: jedan s Gospodinom, a drugi odvojen od Gospodina (iako je ovo opet samo po sebi dovoljno valjano). Pavlov primarni kontrast je između dvije istovremene sfere kršćanskog prebivanja ili postojanja: sada u tijelu, a zatim kod Gospodina. Dakle, glavna je poanta da nakon trenutnog života u tijelu odmah slijedi život s Kristom.
U tijelu = ODSUTAN od Gospodina.
IZVAN tijela = PRISUTNOST kod Gospodina.
Kako osoba mora biti ili u ili izvan svog tijela (jer nema treće alternative), tako mora biti odsutna ili prisutna kod Gospodina (jer nema treće alternative). U 2. Kor 5,1-5, Pavao pokazuje da fizička smrt znači gubitak tjelesnog postojanja. Ovdje objašnjava što to znači za kršćanina. Postoje već dva moguća načina postojanja za nas: ako smo fizički živi i u našim tijelima smo odsutni od Krista / ako umremo fizički i napustimo naša tijela, prisutni smo kod Gospodina. Ta dva iskustva se međusobno isključuju. Napuštanje smrtne tjelesnosti na zemlji označava početak prebivanja s Gospodinom u nebu.
Je li prijelaz neposredan? Tako se čini, kao što sljedeće činjenice potvrđuju: (1) u stihu 6 prebivanje u fizičkom tijelu istovremeno znači odsutnost od izravne prisutnosti kod Krista, što jasno znači da kada završi prethodno, tako i potonje; (2) zapazite na privremene pokazatelje – „naseljeni u tijelu, odsutni od Gospodina“; (3) stih 7 suprotstavlja „hodanje po vjeri“ i „hodanje po gledanju“ jedno drugome bez intervala između njih; kada smrt nastupi, vjera ustupa gledanje i nadu za ispunjenjem; (4) Pavao u Filipljanima 1,20-24 uči da fizička smrt vjernika odmah rezultira svjesnom prisutnošću kod Gospodina.
Tako da biti „naseljen u tijelu“ = biti u nečijoj domovini; među vlastitim narodom, a biti „odsutan od Gospodina“ = biti izvan nečije domovine; biti u stranoj zemlji.
Izgleda da je stih 7 dizajniran kako bi ublažio udarac iz stiha 6b ili objasnio u kojem smislu biti „u“ tijelu podrazumijeva „odsutnost“ od Krista. Naša odsutnost od Krista samo je prostorna, a ne duhovna (usp. Mt 28,19-20; Kol 1,27; Ivan 17,23. 26). Dok smo u tijelu ne vidimo Krista doslovno (barem ne većina nas!), ali hodamo po vjeri u fizičkoj odsutnosti i ne viđenju Gospodina. Smrt nas dovodi u prostornu blizinu i vidljivi kontakt s Kristom. Tako da smrt ne odvaja, već pojačava i učvršćuje naš duhovni odnos s Kristom! Smrt nas dovodi u neposredno viđenje našeg Spasitelja i povećanu prisnost zajedništva koje ono uključuje.
Ovi stihovi stoje u izravnoj suprotnosti s naukom o usnuloj duši, koji kaže da kršćani na samrti ulaze u stanje potpune neaktivnosti i gubitka svijesti, i da će se „probuditi“ pri Kristovom povratku. Što, dakle, u Novom zavjetu znače stihovi koji govore o smrti kao „spavanju“ (vidi Mt 27,52; Lk 8,52; Iv 11,11-13; Djela 7,60; 1. Kor 7,39; 11,30; 15,6. 18; 1. Sol 4,1)? Najvjerojatnije govore o tri stvari. (1) Snivanje podrazumijeva počinak od zemaljskih napora, prestanak aktivnosti u ovom području. Tako da osoba spava za ovaj svijet, ali je živa i „budna“ u sljedećem. (2) Slika snivanja koristi se za opis smrti jer tijelo na neki način spava. Odnosno, počiva, bez aktivnosti ili života. No, Biblija nigdje ne kaže da „duša“ ili „duh“ spava ili da je „bez svijesti“. (3) Spavanje se koristi za ilustraciju da za kršćanina nema smrtne boli kao kazne za grijehe. Smrt za vjernika je kao trenutno drijemanje, a ne nešto čega se treba bojati (vidi Lk 16,19-31: Mt 17,1-8; Mk 12,26-27; Otk 6,9-11).
Ukratko: međustanje za kršćanina je neposredni prijelaz iz smrti u Kristovu prisutnost u nebu, tijekom kojeg doživljavamo svetost (nismo više u ratu s tijelom, iako konačna slava čeka na uskrsnuće), sreću, povećani osjećaj svijesti i znanja o Kristu u svojoj punini. No, „međustanje“ nije naše „konačno“ ni „vječno“ stanje.
Dakle, idu li kršćani u nebo nakon što umru? Da, ali samo privremeno, dok čekaju Kristov povratak, uskrsnuće tijela i vječni život u novom nebu i novoj zemlji.
Autor: Sam Storms; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Samstorms.com
