Bog vidi našu bol i u našoj slomljenosti Njegova snaga nas nosi. Njemu je stalo do svega što prolazimo u životu.
Rodio sam se bez ruku.
To je najbolji način da sažmem svoju priču. Zakoračio sam u patnju već pri svom rođenju. Moje fizičko tijelo je oglasna ploča za moju bol. To je donijelo izrugivanje, okrutne šale, poglede i stalni osjećaj da nisam poput drugih koje susrećem.
Nikad ju nisam mogao sakriti. Mnogi ljudi mogu pokopati svoju bol, ali moja je tuga ispisana preko moja dva prazna rukava. Ti rukavi pričaju priču bez da moja usta ikada izgovore ijednu riječ. Moja me bol skoro progutala. Ali Krist mi je pokazao koliko je veći od mojih praznih rukava.
Nekad sam mislio da je biti rođen bez ruku jedna od najgorih stvari koja se nekome može dogoditi. Krist mi govori da je najgora i najbolnija stvar koja mi se ikada dogodila ujedno i najbolja stvar koja mi se ikada dogodila.
Zahvalan sam za svoju bol. Sva frustracija koja s njome dolazi požela je nagradu koju nikada ne bih sam mogao stvoriti. Bog se umiješao i nosi me u mojoj slabosti, dopušta mi da na nove načine okusim njegovu snagu, milost i ljubav. U mojoj boli, Bog uvećava toliko mnogo svojih atributa.
Bog i naša bol: Najsvjesniji smo Božjeg karaktera u našem trpljenju
Uvijek me nešto privlačilo C. S. Lewisu i njegovom pogledu na bol. Lewis je okusio bol na načine s kojima se malo njih može povezati. Izgubio je svoju majku u ranoj dobi, gledao svog oca kako ga emocionalno napušta, patio od respiratornih bolesti kao tinejdžer, borio se i bio ranjen u Prvom svjetskom ratu, i na kraju morao pokopati svoju ljubljenu ženu. Kroz sve to, Lewis je zapisao sve te boli u svojoj knjizi Problem boli. U toj knjizi, Lewis je napisao jednu od svojih najpoznatijih rečenica:
Bol inzistira na tome da vas pohodi. Bog nam šapuće u našim zadovoljstvima, govori u našoj savjesti, ali viče u našoj boli: to je njegov megafon da probudi gluhi svijet.
Najsvjesniji smo Božjeg karaktera u našem trpljenju. Upravo nas tu naša samodostatnost ogoli da vidimo koliko smo slabi. Upravo se u tom trenutku slabosti, kao što Bog govori Pavlu u 2. Korinćanima 12,9, „sila [Njegova] u slabosti usavršuje.“ Upravo nam u našoj boli Bog omogućuje da okusimo njegovu snagu na najprisniji način.
Stvarnost Lewisove izjave vidim jasno u svom životu. Bog mi viče kroz moju bol i podsjeća me na njegovu istinu. Dok podrugljive riječi ljudi padaju na moje srce kao lavina, Bog mi pokazuje da samo njegove riječi donose život (Psalam 119,25). Upravo u svojoj slomljenosti vidim istinsku Božju snagu dok me nosi. Upravo sam u gledanju svog slomljenog identiteta kao invalidnog dječaka mogao vidjeti ljepotu sina otkupljenog krvlju (Rimljanima 8,15). Bog je upotrijebio moje srce kako bi jasno mogao ispisati lekcije svoje milosti prema mom srcu i uspostaviti moju naklonost prema njemu (Psalam 119,67).
Koristite Božji megafon za govor umirućem svijetu
Jedna od najzanimljivijih stvarnosti trpljenja jest da naša osobna bol također govori onima oko nas. Naša bol postaje Božji megafon svijetu koji nas promatra. Svijet naginje ka oboljelom od raka koji ima nadu i mir. Prolaznici su zapanjeni roditeljima koji prianjaju uz Dobrog Oca dok sahranjuju svoje jedino dijete. Moji prijatelji se čude kada mogu slegnuti ramenima na riječi mržnje u vezi mojeg invaliditeta i usmjeriti svoj fokus na ono što Bog kaže o meni.
Naša nam bol daje platformu. Pitanje tada postaje: Što govorim svijetu usred svoje boli? Dopuštam li da moja vjera postane produkt mojih okolnosti ili je Bog i dalje dobar čak i kad moje okolnosti nisu? Obujam njegovog karaktera i milosti se ne mijenja kada dođe patnja. Budući da se pouzdajem u Boga, čak i u svojoj boli, dopuštam da moj život govori nadu koja se proteže i izvan onoga što možemo vidjeti ili dotaknuti.
PROČITAJTE: Kako možemo naučiti “uvijek se radovati” usred tuge?
Radujte se u kušnjama
Imamo teški poziv u 1. Petrovoj 1,6-7, gdje nam je zapovjeđeno da se radujemo kada se ražalostimo u različitim kušnjama. Zašto se radujemo? „Da se prokušanost vaše vjere… nađe na hvalu i čast i slavu o objavljenju Isusa Krista.“ Naša spremnost na radosno trpljenje na Božju slavu nosi svjedočanstvo koje nitko od nas ne bi mogao nikada izraziti. Ukazujemo na slavnoga Boga koji nudi blago koje nijedan moljac ni hrđa ne mogu uništiti (Matej 6,19-20).
Dok trpimo i pouzdamo se, primamo jedinstvenu utjehu od Oca. U našoj boli, znamo da Bog i dalje vlada, bilo da kušamo utjehu ili bol. Kao što Pavao kaže u 2. Korinćanima 1,3-6:
„Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo mi mogli tješiti one koji su u bilo kakvoj nevolji utjehom kojom smo i sami od Boga utješeni. Jer kao što obiluju patnje Kristove u nama, tako po Kristu obiluje i utjeha naša. Pa bilo da smo nevoljama pritisnuti, to je za vašu utjehu i spasenje koje je djelotvorno u podnošenju istih patnji što ih i mi podnosimo; bilo da smo tješeni, to je za vašu utjehu i spasenje.“
Krist nas tješi kako bismo mogli dijeliti njegovu utjehu ranjenom svijetu. Naša bol stvara službu utjehe u kojoj možemo hodati. Njegova milost prema nama ima svrhu prikazati se, a ne se sakrivati putem naše šutnje. Dok naša bol viče ranjenom svijetu, neka naši životi uvijek odražavaju činjenicu da je Bog slavan čak i kada naše okolnosti nisu.
Autor: Daniel Ritchie; Izvor: DesiringGod.org
