Intervju se približavao kraju. Novinarka BBC-a nagnula se naprijed i pitala: “Kada ste skoro umrli, jeste li posjetili nebo?” Kad sam rekao da nisam, odgovorila je: “To je šteta, ostvarili biste bogatstvo s bestselerom New York Times-a.”
Pisao sam o svom iskustvu bliskome smrti prije nekoliko godina, no iako sam imao neka prekrasna iskustva, nisam bio sposoban dodati ništa u, sve veći, katalog nebeskih putovanja! I tako su moje nade o slavi i bogatstvu propale…
Zašto uopće trebamo takve spekulativne knjige? Gospodin nam je u svojoj riječi rekao kakvo će nebo biti. Uopće ne trebamo više. Sedmo poglavlje Otkrivenja daje prekrasan sažetak.
Nebo je mjesto nastanjeno Božjim ljudima.
Bizarno je za Jehovine svjedoke i ostale da ovih 144 000 uzimaju doslovno. Očito većina Jehovinih svjedoka neće uspjeti do njihove verzije neba – ne ako nisu napravili dovoljno “svjedočenja”. I, izgleda da većina Židova isto tako neće uspjeti, ako 144 000 uzimaš doslovno. No, to nije ono što naučava ovaj odlomak. Dvanaest plemena Izraela (primijeti da je odmetnički Dan, kojeg židovski učitelji povezuju sa idolopoklonstvom, zamijenjen s Manašeom) dobivaju 12 000 svako. Ovo predstavlja i simbolizira puninu, cjelinu i činjenicu da nijedan od onih koje će Bog žigosati neće biti izgubljen.
Nebo je mjesto napunjeno ogromnim brojem ljudi.
Postoji “veliko mnoštvo koje nitko iz svake nacije, plemena, naroda i jezika ne može izbrojiti”. Ovo nije mala vizija. Primijeti da je to vizija koja se već ispunila. Prošlu nedjelju bio sam na bogoslužju u crkvi gdje se govori 20 jezika – ljudi svake rase, plemena i jezika. Ohrabrujuće je vidjeti. Spašeni nisu sitna manjina – u velikom su broju. To moramo držati na umu kada nam se čini, kao u Ivanovom slučaju, da je sve protiv nas i da smo tako maleni.
Nebo je mjesto napunjeno štovanjem – redci 11-12.
Za svakog tko je odrastao sa slikom neba kao mjesta gdje sjediš na oblaku svirajući harfu, ova slika je zapravo jako depresivna. Bijela odjeća i palmine grančice simbol su naše čistoće, oproštenja i slave. Nisu opis naše nebeske odjeće!
Stari propovjednik posjećivao je karizmatsku crkvu blizu svoga doma gdje je glazbena skupina vodila skup u pjevanju “Pjevat ću o tvojoj ljubavi vječno”… I kako su ponavljali refren mnogo puta, nagnuo se naprijed i šapnuo svojoj supruzi “Nisam znao da ovo shvaćamo doslovno!” Ideja neba kao vječnog crkvenog bogoslužja baš nas ne ispunjava ushićenjem. Ali jesi li ikada primijetio da ponekad kada smo okupljeni na slavljenju, izgleda kao da traje vječno, a opet drugi put kada stvarno traje dugo, izgleda kao da je prošao trenutak? Koja je razlika između ova dva načina slavljenja? Kratko bogoslužje koja izgleda kao vječnost i drugo bogoslužje koje se čini da traje samo trenutak? Odgovor je jednostavan – prisutnost Boga. Prošlu nedjelju navečer u mojoj crkvi imali smo jedan od onih tužno rijetkih trenutaka, kada želiš da bogoslužje nikad ne prestane i kada je slavljenje tako veličanstveno, a miris Božje prisutnosti tako jak, da, kao što je jedna žena rekla dok je odlazila iz crkve, “Sada sam spremna otići u nebo”! Evo kakvo je nebo. Takav miris Božje prisutnosti, da su radost i slavljenje prirodni, a dosada i pospanost nemogući.
Nebo je mjesto za one koji su patili i bili očišćeni.
Oni su došli iz velikih nevolja. Ovo se obično vidi kao određeno vrijeme patnje za crkvu. Oni su mučenici za Krista. Činjenica je da je ovaj svijet pun jada i patnje i ne samo da kršćani nisu imuni na to, nego ponekad toga imaju i više. Ali kršćani bez obzira na to jesu li prošli kroz velike ili male nevolje, imaju utjehu znajući da idu u nebo. Ne zato jer smo mučeni i patimo, ne zbog naše krvi, nego zbog krvi Janjeta. Izraz samo označava da je Kristova smrt bila žrtva za grijehe i da je izuzetno učinkovita u čišćenju njegovih ljudi.
Nebo je mjesto gdje nema više patnje – redci 15-17
su prekrasna slika onoga kakvo je nebo. Naše konačno zadovoljstvo je služba Bogu. Zaštićeni smo. Nikada nećemo iskusiti ćudljive promjene klime. Nikad nećemo gladovati ili žeđati – u bilo kojem smislu. Krist potpuno zadovoljava sve naše želje. Bog Pastir vodi nas na izvore žive vode i svaka suza je otrta iz naših očiju. Ovo nije razmišljanje puno želja. Ovo je stvarnost koju je donijela Isusova smrt. U ovom životu osjećamo nešto od pakla i kao kršćani osjećamo nešto od raja. Ali čak i najbolje što osjećamo samo je predokus.
Jednom sam hodao plažom u Brori, Škotskoj. Bila je prekrasna večer s mjesečinom i kada sam vidio kako se mjesec reflektira na mirnoj vodi, kao mladi kršćanin rekao sam starijem suputniku, “Ovo je ono zašto ne želim ići u nebo”. On se nasmiješio i rekao, “Davide, ovo je samo predokus. Ovo će u nebu biti tisuću puta veličanstvenije.” Živimo, kao što C. S. Lewis kaže, u Zemlji sjena. Prava Narnija je kroz vrata smrti. Ovo je razlog zašto ne trebamo sve ove one budalaste i spekulativne knjige – za nas je dovoljno da znamo da je nebo mjesto gdje je Janje na prijestolju i gdje ono oduzima sve uzroke patnje. Neka tako bude!
Autor: David Robertson; Prijevod: Tamara V.; Izvor: Christian Today
