Mnogi su se sablaznili na ove Isusove riječi. Što je Isus doista mislio kada je rekao da Njegovi sljedbenici moraju jesti Njegovo tijelo?
Dan prije toga, Isus je s nekoliko kruhova i riba nahranio 5000 ljudi. Zatim je tu noć hodao milju preko Galilejskog mora prije nego što je uhvatio korak sa svojim učenicima na njihovom brodu. Mnoštvo je vidjelo kako je odaslao svoje učenike jedinim brodom koji je bio na raspolaganju. Stoga, kada su ga sljedeći dan našli u Kafarnaumu, znali su da je tamo mogao doći jedino čudom. Željeli su da bude njihov kralj.
Potom je otišao i sve uništio. Svojim naklonjenim fanovima, Isus je rekao:
„Zaista, zaista, kažem vam, tražite me ne zato što vidjeste znake, nego zato što jedoste od kruhova i nasitiste se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni, koju će vam dati Sin Čovječji. Jer njega opečati Otac — Bog“ (Ivan 6,26-27).
Zbunjeni su ga pitali što mogu učiniti da ugode Bogu. On je odgovorio: „Ovo je djelo Božje: da uzvjerujete u onoga kojega on posla“ (Ivan 6,29). (Bog ne traži radnike. On traži vjernike.)
Isus je bio heroj za mnoštvo, jer ih je nahranio. No, Isus je razabrao nešto jako pogrešno u vezi njihovog entuzijazma. Htjeli su više „kruha s neba“.
No, želja za blagoslovima koje Isus pruža nije isto što i vjerovati u njega. Uistinu, Isus je došao dati im kruh s neba. No, ne takvu vrstu kruha.
Stoga, kako bi ih testirao, počeo je davati izjave koje su zvučale veoma čudno. Rekao im je da je On istinski kruh s neba koji daje život svijetu, i svatko tko jede taj kruh, živjet će vječno.
Zatim je rekao: „A i kruh koji ću ja dati tijelo je moje, koje ću ja dati za život svijeta“ (s. 51). To zvuči kao kanibalizam. Njegovi su se slušatelji usprotivili. A on ih je pritisnuo još više:
„Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Jer tijelo je moje uistinu jelo i krv je moja uistinu piće“ (Ivan 6,53-55).
Kampanja „Isusa za kralja“ je isparila. Ljudi su odlazili od njega mašući glavama. Lud čovjek želi da jedemo njegovo tijelo! Potpuno su pogrešno shvatili ono što je Isus govorio.
Dakle, što je mislio? Ovo su pokazatelji:
- Kako raditi za hranu koja ostaje za život vječni? Vjerujte u mene! (s. 27, 29)
- „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; i tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ (s. 35)
- „I ovo je volja onoga koji me posla: da svatko tko vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“ (s. 40)
- „Zaista, zaista, kažem vam, tko vjeruje u mene, ima život vječni.“ (s. 47)
Za Isusa jesti znači vjerovati; piti znači vjerovati. Obećava vječni život onima koji vjeruju u njega. Vjerovati u što?
Vjerovati da njegova smrt – lomljenje njegovog tijela i prolijevanje njegove krvi – u cijelosti plaća kaznu za naše grijehe, te da nam se njegova savršena pravednost daje u zamjenu za našu nepravednost.
Vjerovati da je to način kako „jedemo“ Isusovo tijelo i „pijemo“ njegovu krv. To je razlog zašto je ustanovio Gospodnju večeru: nije želio da zaboravimo samu srž onoga što vjerujemo.
Kada se mnoštvo sablaznilo na ovaj jeziv govor, Isus je izložio njihovu nevjeru: „Riječi koje vam ja govorim duh su i život su. Ipak, ima među vama nekih koji ne vjeruju“ (s. 63-64).
Budimo i vi i ja poput Petra. On nije otišao od Isusa, već mu je umjesto toga rekao: „Gospodine, komu ćemo otići? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi vjerujemo i znamo: ti si Krist, Sin Boga živoga“ (s. 68-69).
Autor: Jon Bloom; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
