Čovjek mora ostaviti sve da bi bio učenik Gospodina Isusa. To je jasno značenje Spasiteljevih riječi. Bez obzira koliko se mi protivili tako «ekstremnom» zahtjevu, bez obzira koliko se mi bunili protiv tako «nemogućeg» i «suludog» zadatka, ostaje činjenica da je to Riječ Gospodnja, a On misli ozbiljno ono što kaže.
Na samom početku trebamo se suočiti s ovim neospornim istinama: Isus nije ovaj zahtjev stavio pred jednu određenu, odabranu klasu kršćanskih radnika. On je rekao, «…nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik»
Nije rekao da bismo samo trebali biti spremni sve ostaviti. Rekao je, «nijedan od vas koji se ne odrekne…» Nije rekao da se moramo odreći samo jednog dijela svojega bogatstva. Rekao je, «nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje…»
Nije rekao da čovjeku koji se ipak drži svojega bogatstva preostaje neki drugi, razvodnjeni oblik učeništva. Isus je rekao, «…ne može biti moj učenik.»
U stvarnosti nas ne bi trebao čuditi ovako apsolutan zahtjev, kao da je to jedini takav zadatak u čitavoj Bibliji. Zar Isus nije rekao: «Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu» (Matej 6,19-20)?
Kao što je John Wesley s pravom rekao, «Gomilati bogatstvo na zemlji Učitelj je zabranio na isti način kao i preljub i ubojstvo.» Zar Isus nije rekao: «Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače» (Luka 12,33)? Zar mladom bogatašu nije naložio, «Još ti jedno preostaje: sve što imaš prodaj i razdaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom» (Luka 18,22)? Ako nije mislio upravo ono što je rekao, što je onda time mislio? Zar za vjernike u ranoj Crkvi nije vrijedilo da bi «sva imanja i dobra prodali porazdijelili svima kako bi tko trebao» (Djela 2,45)? I zar nije istina da su mnogi Božji sveci tijekom stoljeća doslovno ostavljali sve za sobom i slijedili Isusa?
Anthony Norris Groves i njegova žena, davni misionari u Bagdadu, bili su uvjereni da «moraju prestati nakupljati bogatstvo na zemlji, te da moraju cijeli svoj život, zajedno sa svojim bogatim prihodima, posvetiti… služenju Gospodinu.» Grovesova uvjerenja na ovu temu zapisana su u njegovoj knjižici, Christian Devotedness. C. T. Studd je odlučio cjelokupno svoje bogatstvo dati Kristu i prihvatiti sjajnu priliku da učini ono što bogati mladić nije bio u stanju uraditi… Bila je to najobičnija poslušnost jasnoj poruci u Riječi Božjoj.
Nakon što je tisuće i tisuće razdijelio za rad za Gospodina, svotu u vrijednosti od otprilike 9,588 dolara ostavio je za svoje vjenčanje. Mlada, međutim, nije htjela da ju njezin mladoženja nadmaši. «Charlie,» pitala ga je, «što je Gospodin rekao bogatom mladiću?» «Prodaj sve,» odgovorio je on. «Onda ćemo i mi s Gospodinom krenuti od početka, na našem vjenčanju.» I tako je čitav novac otišao u kršćanske misije. Isti je duh predanosti bio i na Jimu Elliotu. On je u svoj dnevnik zapisao:
Oče, daj mi da budem slab, kako bih otpustio iz svojih ruku sve što nije trajno. Svoj život, svoju reputaciju, sve što posjedujem. Gospodine, daj mi da otpustim svoju stisnutu šaku. Na isti se način, Oče, želim riješiti ljubavi prema stvarima. Koliko sam puta nešto otpustio i potom ponovo zadržao kroz «bezopasnu» čežnju. Umjesto toga, otvori moju ruku da primim čavao s Golgote, kao što je Kristova bila otvorena, kako bih ja, kad sve ostavim, bio oslobođen, slobodan od svega što me sada svezuje. Za Njega Nebo, da, isto što i Bog, nije bilo nešto što treba rukama pohlepno grabiti. Stoga mi daj da otpustim sve iz svoje ruke.
Naša nam nevjerna srca kažu da bi bilo nemoguće Gospodinove riječi uzeti doslovno. Kad bismo sve ostavili, umrli bismo od gladi. Na kraju krajeva, moramo se pobrinuti za svoju budućnost i budućnost naših najmilijih. Kad bi svaki kršćanin sve ostavio, tko bi onda financirao rad za Gospodina? A da nema nekih bogatih kršćana, kako bi tada evanđelje stiglo i do viših staleža? I tako se naši argumenti brzo gomilaju – samo kako bi se dokazalo da Gospodin Isus nije mislio ono što je kazao.
Činjenica je, ipak, da je poslušnost Gospodinovoj zapovijedi najzdraviji i najrazumniji način života koji dovodi do najveće radosti. Svjedočanstvo Pisma i iskustva pokazuje da nitko tko požrtvovano živi za Krista nikada neće biti u oskudici. Kad je čovjek poslušan Bogu, tada se Gospodin brine za njega.
Čovjek koji ostavlja sve kako bi slijedio Krista nije samo dokona lijenčina koja očekuje da će ga uzdržavati drugi kršćani. On je marljiv. Vrijedno radi kako bi skrbio za svoju obitelj i svoje potrebe. On je skroman. Živi ekonomično, koliko je to god moguće, kako bi sva sredstva koja prelaze preko najizravnijih potreba mogao uložiti u rad za Gospodina. On je dalekovidan. Umjesto da sakuplja bogatstvo na zemlji, on svoje bogatstvo sakuplja na nebu. On vjeruje da će se Bog pobrinuti za njegovu budućnost. Umjesto da najbolji dio svojega života troši na sakupljanje sigurnosnih rezervi za starost, on sve najbolje što ima ulaže u službu Kristu i vjeruje da će se On pobrinuti za njegovu budućnost. Vjeruje da nikada neće oskudijevati u hrani i odjeći ako prvo traži kraljevstvo Božje i Njegovu pravednost (Matej 6,33).
Za njega je besmisleno sakupljati bogatstvo za crne dane. Ovako bi vam na to odgovorio: Kako bismo svjesno mogli gomilati višak novca kad te ta sredstva upravo sada mogu iskoristiti za spasenje duša? «Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu?» (1 Ivanova 3,17).
Još jednom razmislite o veoma važnoj zapovijedi, «Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe» (Levitski Zakonik 19,18). Može li se za nas iskreno kazati da ljubimo bližnje kao same sebe, a istovremeno dopuštamo da umiru od gladi dok mi imamo i viška? Dopustite mi da upitam sve one koji su iskusili neopisivu radost spoznaje dara Božjega, «Biste li tu spoznaju… zamijenili za stotinu svjetova?» Nemojmo, dakle, zadržavati sredstva pomoću kojih drugi mogu dobiti tu spoznaju svetosti i nebesku utjehu.
Ako uistinu vjerujemo da je Kristov dolazak neupitan, svoj ćemo novac htjeti odmah iskoristiti. U protivnom riskiramo da taj isti novac padne u ruke đavolskih slugu –novac koji je mogao biti iskorišten za vječni blagoslov.
Kako svjesno možemo moliti da Gospodin providi sredstva za rad za Krista kada mi sami posjedujemo novac kojeg nismo voljni upotrijebiti u tu svrhu? Ako sve ostavimo za Krista, tada nećemo biti licemjerni u molitvi. Kako možemo drugima objašnjavati cjelokupnu Riječ Božju dok postoje područja istine, kao što je ovo, u kojima nismo poslušni? Naši bi nam vlastiti životi u takvom slučaju zatvorili usta.
Autor: William McDonald; iz knjige ”Istinsko učeništvo” (EUROliber Split)
