Jednom davno, u dugoj hladnoj noći, četiri su svijeće polagano gorjele svaka sa svojom sjenkom na svodu staroga hrama.
Bila je tišina i čuo se njihov razgovor, koji se na prstima provlačio stidljivo kroz pukotinu kamenih zidova da bi na kraju nestao u lišću obližnjeg hrasta. Sa sjetom su se prisjećali vremena kada su na svakom stolu svoj vosak radosno preljevale u razne oblike i boje.
Djeca bi na pečate tople kroz smijeh rukice grijale, slušajući priče velikih, dok se miris kruha i pečenja zrakom širio, razigrano i veselo sva djeca i veliki i sjenke oko stola u kolo bi se dohvatili. Tisuće iskri u noćima svijeća.
No, vremenom su veliki prestali oko stolova sjediti…
Počela je priču prva svijeća: „Ja sam MIR, ali nažalost, ljudi me ne uspjevaju sačuvati, nije im stalo do mene, puni su straha i bijesa, njihova srca su utonula u tvrdu tamu, traži se onaj tko je prvi udario, ne zato da mu se oprosti, nego da mu se uzvrati udarcem. Zlo izaziva zlo. Nasilje rađa nasiljem, nepravda slijedi nepravdu, mislim da ću se ugasiti.“
Nestao je plamen na svijeći – samo miris u tišini.
Nakon kraće šutnje druga svijeća je progovorila: „ Ja sam VJERA, ali nažalost, mnogi ljudi spavaju iako toga nisu svjesni. Oni se rađaju spavajući, žive spavajući, odgajaju djecu spavajući, umiru spavajući bez da se ikada probude. Oni nikada ne spoznaju ljupkost i ljepotu ove stvari koju nazivamo ljudsko postojanje, imaju površnu vjeru i ja ih ne zanimam, nema smisla da i dalje gorim.“
Svjetlost u hramu postala je bolna…
Treća je svijeća žalosno nadodala: „Ja sam LJUBAV, ali nemam više snage, nažalost, ljudi zaboravljaju na mene i na to koliko sam im potrebna; zaboravljaju da dužnost bez ljubavi stvara ljutnju, odgovornost bez ljubavi bezobzirnost, spretnost bez ljubavi okrutnost, prijateljstvo bez ljubavi licemjerstvo, čast bez ljubavi ponos, vlasništvo bez ljubavi bijedu ; oni ne ljube ni svoje najbliže.“ reče i bez oklijevanja se ugasi…napolju je bijesnio vjetar.
Odjednom su se otvorila željezna vrata hrama i na njima se pojavilo malo dijete velikih plavih očiju. Kad je ugledalo tri ugašene svijeće zavapi pružajući promrzle rukice. „Što je to? – Vi ste trebale svijetliti do kraja.“ Rekavši to, počelo je plakati. Na to, savršenom iskrenošću sasvim tiho je progovorila četvrta svijeća: „Ne boj se, dok ja gorim, moći ćemo upaliti ugašene svijeće. Ja sam NADA! Gdje postoji opraštanje, tu mrtvi više ne traže krv živih i tu mrtve više ne treba osvećivati. Ponovo će hodati i neće se umoriti.“
Djetetu su zablistale oči od radosti dok je s upaljenom svijećom vraćalo svjetlo ugašenim svijećama…
