Prošlo je već nekoliko stotina godina otkad je jedan silan puritanski propovjednik rekao: “Vanjsko obličje pobožnosti! Vanjsko obličje pobožnosti! Vanjsko obličje pobožnosti! To je danas veliki grijeh pod kojim stenje čitava zemlja. Više je svjetla nego što ga je bilo, ali manje života; više ispovijedanja vjere, ali manje svetosti” (Thomas Hall na temu 2 Tim 3,5 – 1658. godine). Što bi ovaj dobar čovjek rekao da živi u naša vremena?
Kad je čovjek kršćanin samo po imenu, a ne u stvarnosti, samo u vanjskim stvarima, a ne i u unutrašnjim, samo na riječima, a ne i u praksi, kad je njegovo kršćanstvo samo stvar vanjskog obličja, stila, običaja, bez ikakva utjecaja na njegovo srce i život, u takvom slučaju čovjek ima ono što ja nazivam “pobožnost vanjskog obličja”. On doista ima obličje ili vanjštinu pobožnosti, ali ne posjeduje njezinu stvarnost ili njezinu silu.
Primjerice, pogledajmo u one tisuće čija se sva pobožnost sastoji od održavanja vjerskih ceremonija i obreda. Oni redovno pohađaju javna bogoštovlja. Oni redovno pristupaju Stolu Gospodnjem. Ali nikada ne odlaze dalje. Oni ništa ne znaju o istinskom i iskrenom kršćanstvu. Oni nisu upoznati s Pismom i ne raduju se čitajući ga. Oni se ne odvajaju od putova ovoga svijeta.
Oni u svojim prijateljstvima i bračnim savezima ne vuku jasnu crtu između pobožnog i bezbožnog. Malo ili nimalo ne vode brigu o nauci Evanđelja. Čine se potpuno ravnodušni na ono što čuju da se propovijeda. Tjednima možete biti u njihovoj nazočnosti i iz onoga što čujete ili vidite bilo kojega dana u tjednu lako možete zamisliti da su ateisti.
VIDI OVO: 10 grijeha koje Isus najsnažnije osuđuje
Oni tvrde da su kršćani, no nemaju ni srca ni života
Što može biti rečeno o takvim ljudima? Oni tvrde da su kršćani, a ipak u njihovu kršćanstvu nema ni srca ni života. Za njih se može reći samo jedno: oni su kršćani vanjskog obličja. Njihova pobožnost samo je vanjsko obličje.
Pogledajmo sad u drugom pravcu u one stotine čija pobožnost se sastoji od mnogo riječi i ispovijedanja vjere. Oni znaju teoriju Evanđelja s njegovim poglavljima i tvrde da uživaju u evanđeoskoj nauci. Mnogo mogu reći o ispravnosti svojih vlastitih pogleda i o neznanju svih onih koji se ne slažu s njima. Ali oni nikada ne odlaze dalje!
Kad ispitate njihov unutarnji život, nalazite da ne znaju ništa o praktičnoj pobožnosti. Nisu ni iskreni, ni dobri, ni ponizni, ni pošteni, ni ljubazni, ni blagi, ni darežljivi, ni časni. Što da kažemo o tim ljudima? Tvrde da su kršćani, međutim, u njihovu kršćanstvu nema ni suštine ni ploda. Može se reći tek jedna stvar: oni su kršćani vanjskog obličja pobožnosti. Njihova pobožnost samo je prazno vanjsko obličje.
Danas podižem glas upozorenja protiv takvoga vanjskog obličja pobožnosti. To je stijena na kojoj mnogi ljudi iz svih dijelova svijeta doživljava katastrofalan brodolom svoje duše. Jedna od najgorih stvari koja je ikada bila izrečena jest: “Nemoj se brinuti za svoju pobožnost; važno je samo kako izgleda izvana.”
Takva razmišljanja su ovozemaljska. Zapravo, ona su podzemaljska; ona mirišu na pakao. Čuvajte ih se i bdijte! Ako postoji išta o čemu Pismo izričito govori, to je grijeh i beskorisnost pobožnosti vanjskog obličja.
