Trpljenje će u nekom obliku uvijek biti dio istinskog sljedbeništva Krista. Isus je rekao da je put koji vodi u život težak (Matej 7,14).
Biblija mnogo govori o trpljenju poradi Krista. U doba kada je napisan Novi zavjet, Isusovi sljedbenici često su bili odbacivani od strane vlastite obitelji i zajednice. Neki od najgorih progona došli su od religijskih vođa (Djela 4,1-3).
Isus je svojim sljedbenicima rekao: „Blaženi progonjenici zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Matej 5,10 VB). Podsjetio je svoje učenike: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas“ (Ivan 15,18 VB).
Druga Timoteju 3,12 kaže: „A i svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu, bit će progonjeni.“ Kao u biblijska vremena, mnogi kršćani su i danas spoznali da javno očitovanje vjere u Krista može dovesti do zatvaranja, premlaćivanja, mučenja ili smrti (Hebrejima 11,32-38; 2. Korinćanima 12,10; Filipljanima 3,8; Djela 5,40).
One od nas u slobodnim zemljama pri toj pomisli često uhvati jeza, ali se osjećamo relativno sigurno. Razumijemo da postoji na tisuće onih koji svakodnevno trpe poradi Krista i zahvalni smo da mi ne moramo trpjeti. No, postoji li samo jedna vrsta progona?
Isus je jasno rekao što znači slijediti ga: „Hoće li tko za mnom poći, neka se odrekne samoga sebe, i neka svaki dan uzme svoj križ, i neka me slijedi. Jer tko god hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko god izgubi život svoj mene radi, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako zadobije sav svijet, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ (Luka 9,23-25 VB).
Naše moderno razumijevanje izraza „neka uzme svoj križ, i neka me slijedi“ često je neadekvatno. U Isusovo vrijeme, križ je uvijek simbolizirao smrt. Kada je čovjek nosio križ, već je bio proklet budući da će umrijeti na njemu. Isus je rekao da ako ga hoćemo slijediti, moramo biti spremni umrijeti. Nećemo svi umrijeti mučeničkom smrću. Nećemo svi biti zatvarani, premlaćivani ili mučeni zbog naše vjere. Dakle, na kakvu je smrt Isus mislio?
Pavao objašnjava u Galaćanima 2,20: „S Kristom sam razapet — živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni. A što sada živim u tijelu, živim vjerom u Sina Božjega koji me uzljubi i predade sama sebe za mene.“ Slijediti Krista znači umirati vlastitom načinu življenja. Smatramo da su naša volja, naša prava, naša strast i naši ciljevi razapeti s Njime na križu.
Naše pravo da usmjeravamo naše vlastite živote za nas je mrtvo (Filipljanima 3,7-8). Smrt uključuje trpljenje. Tijelo ne želi umrijeti. Umiranje sebi je bolno i ide nasuprot našoj prirodnoj sklonosti ka potrazi za vlastitim zadovoljenjem. No ne možemo slijediti ujedno i Krista i tijelo (Luka 16,13; Matej 6,24; Rimljanima 8,8). Isus je rekao: „Nijedan koji svoju ruku stavi na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje“ (Luka 9,62 VB).
Pavao je pretrpio više od većine poradi Krista. To je rekao kršćanima u Filipima: „Jer vama je darovano za Krista ne samo u njega vjerovati nego za njega i trpjeti“ (Filipljanima 1,29). Riječ darovano ovdje znači „pokazana naklonost, dano besplatno kao dar“. Pavao ne predstavlja trpljenje kao prokletstvo, već kao korist.
Trpljenje može poprimiti razne oblike. Odlukom da ćemo biti poslušni Gospodinu Isusu Kristu, stavljamo se u sukob sa svijetom. Galaćanima 1,10 kaže: „Ta nastojim li sad pridobiti ljude ili Boga? Ili tražim kako ljudima ugoditi? Jer kad bih još ljudima ugađao, ne bih bio sluga Kristov“ (VB). Čvrstim držanjem za učenja Biblije, postavljamo se za odbacivanje, ismijavanje, usamljenost ili izdaju.
Najokrutniji progon često dolazi od onih koji se smatraju duhovni, ali su definirali Boga prema svojim vlastitim idejama. Ako odlučimo zauzeti stav za pravednost i biblijsku istinu, zasigurno ćemo biti pogrešno tumačeni, izrugivani ili još gore od toga.
Moramo imati na umu da nikakva opasnost ni trpljenje nije odvratilo apostole od propovijedanja Krista. Ustvari, Pavao je rekao da je gubitak svega vrijedno toga „da upozna njega i silu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, suobličujući se sa smrću njegovom“ (Filipljanima 3,10 VB). Djela 5,40-41 opisuju reakciju apostola nakon što su još jednom bili išibani zbog propovijedanja o Isusu: „Oni tada odu ispred Vijeća radujući se što se nađoše dostojnima podnijeti sram za ime njegovo.“
Trpljenje će u nekom obliku uvijek biti dio istinskog sljedbeništva Krista. Isus je rekao da je put koji vodi u život težak (Matej 7,14). Naše teškoće su jednim dijelom također način poistovjećivanja s Njegovim trpljenjem.
Isus je rekao da ako ga zaniječemo pred ljudima, On će zanijekati nas pred svojim Ocem na nebesima (Matej 10,33; Luka 12,9). Postoje mnogi suptilni načini na koje niječemo Krista. Ako naši postupci, riječi, stil života ili izbor zabave ne odražavaju Njegovu volju, onda niječemo Krista. Ako tvrdimo da ga poznajemo, ali živimo kao da ga ne poznajemo, niječemo Krista (1. Ivanova 3,6-10). Mnogi se ljudi odlučuju na ove oblike nijekanja Krista, jer ne žele trpjeti za Njega.
Naše najveće trpljenje često dolazi iznutra dok se borimo za kontrolu nad srcem koje mora umrijeti svojoj vlastitoj volji i prepustiti se Kristovom gospodstvu (Rimljanima 7,15-25). U kojem god obliku trpljenje dolazi, trebamo ga prihvatiti kao značku časti i privilegiju da se i mi, poput apostola, „nađosmo dostojnima podnijeti sram za ime njegovo“.
