Kako biti zahvalan kada je u srcu teško? Biblija nas podsjeća: “U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.” (1. Solunjanima 5,18)
Većinu života prolazimo kroz nevolje. Proživljavamo kušnje iznutra i izvana. Proživljavamo nevolje u tijelu i u obitelji. Imamo nevolje na poslu i u našim crkvama. Imamo nevolje u susjedstvu i u cijeloj našoj naciji.
Prizivamo nevolju našim grijehom, ali nas nevolja zahvaća čak i u našim najiskrenijim namjerama. Jobov prijatelj, Elifaz, iako nije bio najbolji savjetodavac, je dobro rekao, “nego čovjek rađa muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu.” (Iv 5,7) Sam Isus je rekao: “U svijetu imate muku.” (Ivan 16,33)
Dakle, većinu vremena, mi smo ljudi opterećeni teretom, jer srca u nevolji nose teške terete sa sobom.
I usred sve naše skoro neprestane i komplicirane nevolje, Isus nam govori, “Neka se ne uznemiruje vaše srce!” (Ivan 14,1). I Pavao, koji je doživio još veće i kompliciranije nevolje nego što ćemo mi ikada, nam kaže: “U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.”(1. Solunjanima 5,18)
Kako su ove zapovijedi izvedive? Većina stvari koje nam zadaju nevolju dolaze od moralnog, duhovnog i prirodnog zla i pokvarenosti – a ipak trebamo dati hvalu?
Najtjeskobnije srce u povijesti
Nitko u povijesti svijeta nije imao teret na duši kao Isus u četvrtak tog 2. travnja 33. godine ove ere. Nitko – ni žalosni udovac u usamljenoj kući, ni uplakani roditelji kraj djetetovog groba, ni srce slomljeno iznevjerenom ljubavlju, ni neizreciva bol lutajućeg razmetnog sina, ni ojađena duša koja nijemo gleda u rezultate testova koji pokazuju neizlječivu bolest, ni razbojnik u samici prepun nemilosrdnog srama – ne zna teret koji je pritiskao Isusa dok je silazio stepenicama da podijeli posljednji obrok svog smrtnog života na ovoj zemlji.
Bila je Pasha, a Isus je bio Janje. Kao što je drevni otac Abram vodio svog bezazlenog sina putem brda Morije, tako je i Pradavni vodio svog bezazlenog Sina ka žrtvenom oltaru. (Postanak 22; Daniel 7,13) Međutim, suprotno od Izaka, Sin Čovječji je u potpunosti znao što ga čeka i dobrovoljno je otišao. Znao je da nijedan anđeo neće zaustaviti ruku svog Oca; nijedno zamjensko janje neće biti osigurano. On je bio žrtveno Janje umjesto nas. I Njegov Otac ga je vodio na klanje gdje je bio zlostavljan i pritisnut bolima.
Kakvu je tugu i bol nosio! (Izaija 53,3) Isus je u potpunosti znao cijenu koju je morao platiti da bi uzeo grijehe svijeta (Ivan 1,29; 1. Ivanova 2,2). On je znao prirodu, veličinu i težinu Očeva pravednog gnjeva. “Pritisnut bolima” nije bila metafora; već duhovna realnost. Sin čovječji (Ivan 3,14), Bog Sin (Hebrejima 1,1-3), Riječ koja je postala Tijelo (Ivan 1,14), veliki Ja Jesam (Ivan 8,58), sam Gospodin (Filipljanima 2,11), koji je došao u svijet baš zbog toga, molio je u krvavom strahu da ga Otac oslobodi prije kraja. (Ivan 12,27; Matej 26,39)
VIDI OVO: Molitva zahvale: 7 molitvi za zahvalnost Bogu
Slomljen i zahvalan
Njegovi tereti u tijelu i duši su nadilazili svaku moguću ljudsku mjeru. Bio je prezren i odbačen od onih na nebu i zemlji, i pod zemljom. A ipak je uzeo kruh – Kruh koji je predstavljao lomljivo tijelo – i dao je hvalu polomivši ga (Luka 22,19). S nemjerljivo tjeskobnim srcem, iščekivanjem užasa koji je neumoljivo pritiskao Njegovu svijest, Isus je dao hvalu Ocu – tom istom Ocu koji ga je vodio u najmračniju dolinu kojom je ikada prošao čovjek – i onda je slomio kruh.
Ne bi trebali kratko i olako previdjeti Isusovu zahvalnost, samo zato što je On Isus, kao da je lakše preživjeti sve to samo zato što je znao da će biti sve dobro na kraju. Bio je zahvalan jer je vjerovao da će biti sve u redu. (Hebrejima 12,2) Ali malo znamo o agoniji koju je osjećao i duhovnom napadu koji je pretrpio. Ono što sigurno znamo je da je “poput nas iskušavan svime, osim grijehom.” (Hebrejima 4,15). Dakle, kada nam je teško pored naših nevolja pogledamo u radost koju nam Bog obećava, dobivamo nagovještaj neizmjerno veće poteškoće koju je On iskusio.
Naučite se iz Njegovog tjeskobnog srca
Kada nam Isus kaže da ne dozvolimo da nam se srca uznemiruju, i da dajemo hvalu u svakoj prilici, znamo da imamo Velikog Svećenika koji suosjeća s nama (Hebrejima 4,15), i da nam je ostavio primjer, tako da možemo ići Njegovim stopama (1. Petrova 2,21).
Koji je to primjer? Suočen s nemjerljivim, neizrecivim zlom – najgorim zlom koje je ikad mučilo ljudsku dušu – Isus je vjerovao u obećanje Boga Oca da će Njegovo djelo na križu nadvladati najgore, pakleno zlo na svijetu (Ivan 3,16-17). On je vjerovao da “žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit ‘sebi dane”. (Izaija 53, 10-11) Vjerovao je da ako ponizi sebe pod moćnu Božju ruku, njegov Otac će ga uzvisiti u pravo vrijeme (1. Petrova 5,6), te da će se svako koljeno pokloniti i svaki jezik priznati da je On Gospodin na slavu svog Oca. (Filipljanima 2,11)
Upravo mu je ta buduća milost, koja je čekala Isusa, omogućila da izdrži križ i da slavu dok su Ga razapinjali. On je Začetnik i Dovršitelj naše vjere, jer je vjerovao da je Očevo obećanje sigurnije od propasti koja ga je čekala (Hebrejima 12,2). Njegovo zahvaljivanje je uzvišeni oblik obožavanja, jer je kao ništa drugo izražavalo njegovo pouzdanje u Oca.
Mi možemo dati hvalu
Stoga, Isus nam u našoj nevolji može reći: “Vjerujte u Boga iu mene vjerujte!”, i “hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Ivan 14,1: 16,33). Mi koji u Njega vjerujemo, imamo razloga biti zahvalni. (Kološanima 3,15) Jer prazan križ i prazan grob nam ovo govore:
– U svim našim nevoljama, Bog nam daje da znamo kraj još od početka. (Izaija 46,10)
– On čini da nam sve ide na dobro. (Rimljanima 8,28)
– Završit dobro djelo koje je započeo u nama, unatoč trenutnom stanju stvari. (Filipljanima 1,6)
– Ako vjerujemo Ocu dok prolazimo kroz najgore, najteže i najužasnije nevolje koje nas snalaze, On će nas učiniti više nego pobjednicima (Rimljanima 8,37-39).
– Svaku suzu nevolje koju prolijemo, zbog posljedica pada, sakupljaju se u Božjem mijehu (Psalam 56,9) i bit će zauvijek obrisane. (Otkrivenje 21,4)
Moguće je dati hvalu tjeskobnog srca usred nevolje. Vjerujući Ocu, gledajući na Isusa (Hebrejima 12,2), te podsjećanje da nam je svako obećanje “da” u Njemu (2. Korinćanima 1,20), će olakšati naš teret (Matej 11,30). Stavljat će nadu i radost u naša bolna srca te ohrabrivati vjerom-natopljeno slavljenje obožavanja.
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivana R.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
