Na ovom svijetu ne postoji važnije pitanje od pitanja: “Što moram učiniti da se spasim?” Vjerujem da ne postoji čovjek koji ne bi želio imati odgovor na ovo pitanje.
Čuo sam da je jedan čovjek prošle večeri, dok je izlazio odavde, rekao: “Ne vjerujem u trenutno obraćenje. Ne vjerujem u ono što je propovjednik večeras govorio: da čovjek može ući ovamo kao grješnik i izaći kao kršćanin.”
Ali, ja vam želim reći da ja ne vjerujem u nikakvo drugačije obraćenje. Ne vjerujem da na ovom svijetu postoji obraćenje koje nije trenutno, te želim da upamtite ovo: možda mnogi ne znaju dan ili sat kad su se obratili, ali to ne mijenja veliku činjenicu da je to bio trenutak kad su prešli iz smrti u život, da je to bio trenutak kad su se rodili u Kraljevstvo Božje. Morao je postojati taj trenutak kad se njihovo ime zapisalo u “Knjigu života”.
Moralo je postojati vrijeme kad smo bili izgubljeni i vrijeme kad smo postali spašeni, ali možda nismo bili svjesni kad se ta promjena dogodila. Vjerujem da je obraćenje kod nekih poput izlaska sunca, a kod drugih poput bljeska meteora. U očima Božjim oboje je trenutno. Postoji trenutak kad se život počne pojavljivati, kad mrtva duša počne oživljavati.
Noina arka
Želim vam ove večeri pokazati neke biblijske ilustracije. Kao prvo, postojala je arka. Jednoga trenutka je Noa bio izvan arke, a drugog u arci. Upamtite, bila je to arka koja je spasila Nou, a ne njegovi osjećaji, njegove suze, njegove molitve. Spasila ga je arka. Da je pokušao načiniti arku od svojih osjećanja, svojih molitvi ili svoga života, voda bi ga odnijela i potonuo bi sa ostalima. Ali vidite, bila je to barka koja ga je spasila.
Kad sam bio u Manchesteru, jedne sam nedjeljne večeri otišao gore na balkon da razgovaram sa nekima koji su tražili spasenje. I dok sam razgovarao, jedan je poslovan čovjek došao i zauzeo mjesto malo podalje. Mislim da je došao da kritizira i da je zapravo bio sumnjičav u pogledu svega.
Na kraju sam ga video da je u suzama. Okrenuo sam se prema njemu i rekao: “Prijatelju, što vas muči?” “Pa”, rekao je, “gospodine Moody ne mogu vam reći.” “Ja sam rekao: “Vjerujete li da ste grješnik?” Rekao je: “Da, znam to.” Ja sam rekao: “Krist vas može spasiti”, a zatim sam upotrijebio ilustraciju za ilustracijom, ali nije mogao shvatiti. Konačno sam se sjetio arke, te sam rekao: “Jesu li Nou spasili njegovi osjećaji? Ili njegova pravednost? Ili je to bila arka?” “Sad vidim”, rekao je, “sad vidim.” Digao se, rukovao sa mnom i rekao: “Laku noć! Moram još večeras uhvatiti voz jer putujem, ali sam riješio da ću se obratiti prije nego odem, jer sad vidim.”
Nekoliko dana nakon toga došao je i dotakao mi rame: “Poznajete li me?” Rekao sam: “Prepoznajem lice, ali ne znam gdje sam vas video.” Rekao je: “Sjećate li se ilustracije o arci?” Rekao sam: “Da.” “Od tada mi je sve jasno”, rekao je, “sad shvaćam, Krist je arka; On me spašava i ja moram ući u Njega.” Kad sam se ponovno vratio u Manchester i razgovarao sa mladim prijateljima tamo, on je bio najblistaviji među njima.
Krv na dovratnicima
Dopustite mi još jednu ilustraciju. U Gošenu je bila krv. Bog kaže: “Kad vidim krv, proći ću pored vas.” On ne govori: “Kad vidim Mojsijeve osjećaje ili osjećaje naroda, proći ću vas”, niti govori: “Kad vas vidim kako molite i plačete, proći ću vas”, već govori: “Kad vidim krv, proći ću vas.” Bila je to krv koja ih je spasila, a ne njihova pravednost.
Malo dijete u Gošenu bilo je jednako spašeno kao i Mojsije, Aron, Jošua Nunov ili Kaleb. Bila je to krv koja ih je spasila. Pogledajte! Hebrej uzima grančicu isopa, uranja je u krv i škropi dovratnike. Jedne minute tu nema krvi, sljedeće je poškropljena. Onoga trenutka kad je krv bila na dovratnicima, bili su spašeni. Jer Bog kaže: “Kad vidim krv, proći ću vas.”
Neki ljudi kažu: “Kad bih ja bio dobar kao onaj propovjednik, osjećao bih se sigurnim”, ili: “Kad bih samo bila dobra kao ona majka u Izraelu koja je molila pedeset godina za siromašne i nesretne, osjećala bih se tako sigurnom.”
Prijatelji moji, ako ste iza krvi, sigurni ste kao bilo koji muškarac ili žena koji mole pedeset godina. Nisu to bili pravednost ni dobra djela koji su ih spasili. Oni nikada nikoga nisu spasili. Bog kaže: “Kad vidim krv, proći ću pored vas.” Kad sam u zaklonu iza krvi, tada sam spašen, a ako nisam u zaklonu krvi, nisam spašen. To je trenutno, zar ne? Bog kaže: “Kad vidim krv, bit će to znak da ne ulazim.” Došla je smrt i prošla Egiptom, ali gdje je bila krv na dovratnicima, nije ulazila; ali gdje se krv nije mogla naći, ulazila je i uzimala žrtvu. Velike palače nisu se mogle zaštititi od smrti; bogatstvo i položaj nisu mogli zaštiti od smrti. Smrt je došla i uzela prestolonasljednika Egipta; uzela je najbogatije i najsiromašnije, najviše i najniže. Smrt nije pravila razliku, osim tamo gdje je bila krv.
Prijatelji moji, večeras budite mudri i dođite u zaklon krvi. Krv je prolivena. Krv je na Pomirilištu i dok je tamo, možete biti spašeni. Bog vaše prijestupe i grijehe pripisuje svome Sinu i kaže: “Gledaću na krv na Pomirilištu.” Priđite prijatelji moji, još danas, jer će gospodar kuće ustati i zatvoriti vrata, a tada više neće biti nade.
Gradovi utočišta
Još jedna slika. Kad je Izrael prešao Jordan, Bog je Jošui rekao da sagradi šest gradova utočišta: tri sa svake strane Jordana. Gradovi su se trebali sagraditi na uzvišenom mjestu da bi izdaleka bili vidljivi, a vrata su trebala ostati otvorena i danju i noću. Sve prepreke trebale su biti uklonjene sa puta, put se trebao neprekidno popravljati, a mostovi i sve ostalo trebalo je biti u dobrom stanju da ništa ne bi ometalo jadnika koji bježi u taj grad utočište.
Ako je u ono vrijeme neko ubio čovjeka, smatralo se velikom sramotom ako se najbliži rođak ne bi za to osvetio. “Oko za oko i zub za zub.” Ako je neko ubio čovjeka, prvi je rođak bio obavezan usmrtiti ubojicu. Ali ako je ubojica uspeo pobjeći u grad utočište i ako se pronašlo da nije namjerno ubio čovjeka, mogao je živjeti.
Zamislimo da ja ubijem čovjeka. Radim u šumi i nehotice sjekirom, koja mi se isklizne iz ruke, ubijem čovjeka koji radi pored mene. Znam da njegov rođak, brat, nije daleko. Ubrzo će vest doći do njega da sam mu ubio brata. Što mogu učiniti? Krećem prema gradu utočištu koji se nalazi na brdu, udaljenom desetak kilometara.
Trčim – a čuo sam da su se u ono vrijeme koristili putokazi na kojima je riječ utočište bila napisana velikim crvenim slovima da bi je, ne zaustavljajući se, čovjek mogao pročitati dok trči. Čuo sam da je bio nacrtan i prst koji je pokazivao prema tom gradu da bi ga mogao vidjeti i onaj koji nije znao čitati.
Čovjek ne mora naučiti čitati da bi bio spašen. Dakle, vidim ruku; ona pokazuje prema gradu utočištu. Vrata su širom otvorena, ali potrebno je pretrčati desetak kilometara. Jurim putem. Ne osvrćem se natrag ni ulijevo ni udesno. Ne slušam što govori ovaj ili onaj čovjek; prstima sam, poput Johna Bunyana, začepio uši. Osvetnik je izvukao mač i na tragu mi je. Jurim putem, ali ubrzo ga čujem iza sebe.
Trčim preko mosta, preko rijeke, penjem se na planinu, jurim dolinom – ali mogu ga čuti kako mi se sve više i više približava. Na zidu grada mogu vidjeti stražara. On stanovnike obavještava da dolazi bjegunac. Građani gledaju, a kad se približim, čujem ih kako viču: “Trči, trči! Bježi, bježi! Odmah je iza tebe! Trči! Bježi!” Pojurim još jače i upadam kroz vrata grada – konačno siguran. Jednoga trenutka napolju a sljedećega u gradu – unutra. Jednoga sam trenutka izložen maču koji me svakoga trenutka može dohvatiti, a narednog sam siguran. Osjećam li razliku? Osjećam da sam iza zida – to je razlika. To je činjenica. Osvetnik može doći do vrata grada, ali ne može ući. I ne može potegnuti mač na mene. Zakon zemlje me sada štiti. Pod zaštitom sam toga grada; spasio sam svoj život.
Mnogi od vas pokušavate ući u grad utočište dok vas neprijatelji pokušavaju zaustaviti, ali ne slušajte ih! Vaši vam prijatelji govore da bježite. Požurite! Ne oklijevajte ni jedan jedini trenutak!
Prije rata, dok smo još imali ropstvo, u našoj su zemlji robovi obično držali oko na zvijezdi sjevernjači. Ako je rob sa juga pobjegao na sever, njegov je gospodar mogao doći i vratiti ga u ropstvo. Ali na tlu tog kontinenta vijorila se još jedna zastava i ako je uspeo pobjeći pod nju, bio je zauvijek slobodan. Ako je mogao dospjeti na daleki sever, u Kanadu, bio je slobodan. Zbog toga su robovi uvijek gledali prema sjevernjači. Znali su, ako uspiju preći samo u države sjevera, možda će se naći neko tko će ih vratiti. Tako je to i sa svaki jadnim grešnikom koji želi doći Kristu. Mnogi ljudi čine sve što mogu da bi ga spriječili, ali drugi ga ohrabruju da nastavi. Pomozimo svakom čovjeku koji ide prema sjevernjači.
Neki čovjek možda pobjegne i prepliva reku Mississippi ili prijeđe reku Ohio u malom čamcu. Njegov gospodar čuje za to, uzima goniče da slijede njegov trag, te lov na njega započinje. Rob čuje potjeru i zna da njegov gospodar dolazi da bi ga vratio u ropstvo. Između njih je kilometar ili dva. On bježi što brže može. Sa svim svojim snagama trči prema granici, skače preko ograda, jaraka i reka; što brže prema Kanadi. Sve brže i brže približava mu se Kanada. Vidi kako se zastava vijori ispred njega i zna da će, ako pređe granicu prije nego ga gospodar i goniči uhvate, biti zauvijek slobodan.
Kako samo jadan rob trči i preskače sve pred sobom da bi na kraju, s još jednom preprekom, prešao granicu. Slobodan je! Jednoga je trenutka bio rob, a sljedećeg slobodan čovjek pod zastavom kraljice Viktorije, pod britanskom zastavom.
Jednoga trenutka još je moguće da ga njegov stari gospodar povuče natrag, a sljedećeg već viče: “Slobodan!” Ako nam Krist kaže da smo slobodni, onda smo slobodni. Prijatelji moji, Krist vas poziva večeras. Pobjegnite sa đavolje teritorije što brže možete. Ni jedan rob na jugu nema tako okrutnog gospodara kao što je vaš, niti tako zlobnog kao što je sotona. Prihvatite moj savjet danas i pobjegnite da biste našli slobodu svojoj duši.
Mogu zamisliti da neki od vas kažete: “Ne mogu zapravo vidjeti kako bi se neko to mogao obratiti u jednom trenutku.”
Potrebno je prihvati Krista
Dopustite mi još jednu ilustraciju. Pogledajte ovdje dolje. Tu su dva vojnika. Ako te vojnike dovedete ovamo na podij i pitate ih kako su postali vojnici, reći će vam ovo: jednoga trenutka bili smo civili, a sljedećega vojnici. Što ih je učinilo vojnicima? Postali su vojnici kad su stupili u vojsku. Onoga trenutka kad su stupili u vojsku prestali su biti civili i postali su vojnici. Prije pristupanja vojsci mogli su ići gdje su htjeli, ali onoga trenutka kad su došli pod vlast i zapovjedništvo vojske, moraju ići tamo gdje ih vlast šalje. Nisu morali čekati na uniformu. Onoga trenutka kad su pristupili vojsci, postali su vojnici. Što ih to čini vojnicima? Pristupanje vojsci.
Što to čini čovjeka kršćaninom? Prihvaćanje Krista. “K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše. A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja.”
Dar Božji je život vječni. Tko danas želi da primi taj dar? Kad sam bio u Manchesteru, postavio sam to pitanje i jedan je čovjek uzviknuo: “Ja želim!” Ko želi taj dar sada ovdje? Zar ovdje u Londonu nema nikoga ko bi htio taj dar kao u Manchesteru? Nije li čudo da moram nekoga vruće moliti da uzme taj dar? “Plata je grijeha smrt, a milosni dar Božji jeste život vječni.”
Mogu zamisliti kako mnogi od vas kažu ili misle: “A što je sa pokajanjem? Kako bi bilo da uđemo u arku ili u grad utočište prije pokajanja?”
Prijatelji moji, dopustite mi da vam kažem što je pokajanje! Ono je korak na desno! Mislim da ovi vojnici razumiju taj izraz. Ako se želite obratiti i pokajati, reći ću vam što morate učiniti. Jednostavno izađite iz sotonske službe i uđite u Gospodnju. Ostavite svoje stare prijatelje i sjedinite se sa Božjim narodom.
Ako se za nekoliko dana ništa ne promjeni, nadam se da ću poći u Liverpool. Ako mi, kad budem u vozu, moj prijatelj Shipton kaže: “Moody, u pogrešnom si vlaku, ovaj vlak ide u Edinburgh”, a ja mu odgovorim: “Griješiš, neko mi je rekao da ovaj vlak vozi u Liverpool, Shiptone, siguran sam da griješiš”. Shipton će mi odgovoriti: “Moody, živim ovdje četrdeset godina i znam sve o vlakovima. Onaj koji ti je to rekao mora biti neznalica ili vrlo pokvaren čovjek.” Shipton će me na kraju uvjeriti i ja ću sići sa vlaka i ući u onaj koji ide za Liverpool.
Pokajanje je izlazak iz vlaka i ulazak u novi vlak, koji ide u drugom pravcu. Vi ste u pogrešnom vlaku; vi ste na širokom putu koji vodi u pakao. Siđite sa njega još danas. Na desno! Ko će okrenuti svoje noge i poći prema Bogu? “Obrati se, jer zašto da umreš?” U Starom se zavjetu koristi riječ “obrati se” a u Novom “pokaj se”. “Obrati se, jer zašto da umreš, o dome Izraelov?” Bog ne želi da iko u ovoj sali pogine; On želi sve vas spasiti. Ako želite, sada možete biti spašeni. “Vjerujte u Gospoda Isusa Krista.”
Podignuta zmija
Još je jedna ilustracija kojom bih vam to želio pojasniti. Radi se o onoj zmiji u pustinji. “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svako ko vjeruje u njega ima život vječni.” Pogledajte! Obratite pažnju.
Koliko je potrebno čovjeku da pogleda u nešto? Neki kažu da vjeruju u podučavanje ljudi da bi postali kršćani. Koliko dugo podučavate djecu da pogledaju? Čujete li majku kako viče: “Progledaj” i dijete pogleda. Nije djetetu potrebno tri mjeseca da bi naučilo pogledati. Pogledaj i živi! Ne moraš ići u koledž da bi naučio pogledati. Ne postoji ovdje dijete koje ne zna pogledati nekud ili u nešto. Krist govori: “Pogledaj u mene, jer Ja sam Bog i nema drugoga.”
Na štapu je bila bakrena zmija. Bog je rekao djeci Izraelovoj koja su umirala od ugriza zmija: “Pogledaj – i živi!” Nema ništa u pogledu na komad iskovanog bakra što bi moglo izliječiti ugriz zmije. Bog je taj koji liječi, a gledanje je stanje, to je poslušnost, to je ono što Bog traži.
U jednom trenutku jadnik trpi i umire, a u drugom mu kroz vene prolazi uzbuđenje života i on živi, on živi. Prijatelji moji, gledajte na Krista, a ne na sebe. To je ono što je problem sa velikom većinom grešnika – umjesto da gledaju na Krista, oni gledaju u ugriz zmije.
Ne gledajte ranu, gledajte lijek. Krist je lijek za grijeh. Ono što treba da učinite jeste da bacite pogled s rane na lijek – na Isusa, Začetnika i Dovršitelja naše vjere. Tko će danas pogledati i živjeti? Uprite oči na Golgotu, Vjerujte u Gospoda Isusa Krista i bit ćete spašeni.
Autor: Dwight L. Moody
