Zašto su Božji planovi bolji od naših?
Nedavno je prošla 10. godišnjica od moje srednjoškolske mature. Drugim riječima, službeno sam „odrasla osoba“ više od jednog desetljeća. Prošlo je više od 10 godina otkako sam napunila 18 i otkako imam pravo donositi ‘odrasle’ odluke kao što je glasati ili ne glasati, pušiti ili voziti bicikl bez kacige.
Mnogo se toga može dogoditi u jednom desetljeću. Sjećam se snova i ciljeva koje sam imala kada sam zgrabila diplomu i premjestila resicu kape na drugu stranu. Iskreno, 18-godišnja ja bi vjerojatno bila razočarana i zbunjena načinom na koji moj život trenutno izgleda.
Unatoč uzbuđenosti oko proizvoda od presudne važnosti kao što je suhi šampon, ona bi se ipak zapitala zašto mi je trebala još jedna godina da završim fakultet. Vjerojatno bi teško razumjela zašto nisam liječnica koja završava svoju obuku u nekom prestižnom pripravničkom programu.
Možda bi s negodovanjem uzdahnula na činjenicu da sam od svih mjesta završila baš u pustinji. Pogledala bi u moje nesigurnosti i pitala se zašto još nisam „dovela u red“. I definitivno bi prozvala moju samoću i zapitala se kako sam uspjela upropastiti svoju zlatnu priliku na kršćanskom studentskom kampu, gdje se očekuje da ćeš konačno dobiti svoju ‘gđa’ titulu zajedno s muškarcem.
Da sjedi pored mene u tom svom osuđivanju, mogla bih joj objasniti koliko nedostataka ima njezin plan, a koliko je veličanstveniji Božji plan. Sa 18 godina, ja sam nepokolebljivo naumila postići kršćansku verziju američkog sna.
Željela sam imati uspješnu karijeru ne samo dobro plaćenu, već potpomognutu i ljudima pa bih tako imala i novac i smisao u životu. Željela sam se udati čim završim fakultet tako da budem mlada majka i živjeti u predgrađu gdje bih posjedovala ranč s domaćim životinjama – sve to „zapakirano“ sa svim postignućima života, slobode i sreće unutar bijele seoske ograde.
Gradnja mog vlastitog kraljevstva
Ono što nisam shvaćala jest da je Bog smišljao puno drugačiji put, onaj koji će na koncu otkriti glavni nedostatak u mom planu. Koji je bio moj glavni problem? Gradila sam vlastito kraljevstvo. Naravno da sam željela da Bog igra određenu ulogu u mom scenariju, čak i vrlo važnu ulogu. Ali, nisam željela da on crta izvan mojih linija. 1 Solunjanima 2, 12 kaže da Bog „poziva u svoje kraljevstvo“. Mnogo boli u srcu dolazi kada mi to okrenemo i zovemo Boga da dođe u naše kraljevstvo, ponašajući se kao da nam duguje stvari koje nam je obećao.
Zašto je problem graditi vlastito kraljevstvo pored Božjega? Nije li dobra stvar željeti slobodu, financijsku sigurnost i obitelj? Pa, kao prvo, naše kraljevstvo umire zajedno s nama. Ako je zemaljsko, to su: brak, karijera, kuća – sve stvari i statusi nestaju ili se preobražavaju u vječnost.
Dodatno, zemaljsko građenje kraljevstva čini nas kratkovidnima. Ignoriramo vječne stvari koje nam je Bog obećao jer smo toliko zaneseni onime što želimo stvoriti i iskusiti na ovome svijetu. Ukratko, to je idolopoklonstvo i, u svojim 20-ima, ja sam morala to shvatiti i prihvatiti kako bih vidjela širu sliku.
Nakon neuspjeha u pripravničkom stažu za liječnicu, vremena provedenog na fakultetu bez ikakvih izlazaka s muškarcima i nekoliko godina provedenih u „zatvorenom“svijetu, imala sam nekoliko opcija. Mogla sam se duriti i biti „pokopana“ nezadovoljstvom ili sam mogla prepustiti pisanje scenarija Bogu. Iskreno, odabrala sam mješavinu i jednog i drugog, ali mislim da On nije u potpunosti izbrisao onaj originalni koncept. Možda postoje stvari koje je svejedno izabrao ukomponirati u priču, ali u vrijeme kada On to želi.
Želite li znati najljepši dio? Dopuštajući Bogu da utaba najbolji put prema vječnosti, konstantno ostajem zadivljena Njegovom dobrotom i nadmoćnom sposobnošću da piše scenarije. I da 18-godišnja ja sada sjedi pored mene, pokušala bih je u to uvjeriti. Ali, ne vjerujem da bih joj pričala o detaljima.
Ne bih joj rekla koliko će na koncu uživati u predavanju prirodnih znanosti neotesanim srednjoškolskim studentima. Ne bih joj otkrila koliko su kalifornijski zalasci sunca i grmljavinske oluje neusporedive s onima u Nevadi. Ne bih joj pričala o svim pustolovinama, ljubavi i rastu koje mi je priuštila samoća. Ne bih joj rekla za najboljeg prijatelja kojega je Bog iskoristio kako bi mi promijenio život. Ne bih joj rekla za jučer, kada sam se družila sa predivnom grupom studenata i ispuštala krokodilske suze čitavim putem kući jer jedan odlazi s fakulteta.
Ostavila bih joj te predivne stvari da sama otkrije – jer je to bio polagan, ali potrebit put kojim sam zamijenila svoje kraljevstvo Božjim.
Autorica: Rachelle Windham; Prijevod: Suzana Z.; Izvor: Relevantmagazine.com
