Poniznost spada u kršćansku ljubav. Kršćanska je ljubav jedinstvena. Razlikuje se od svake druge vrste ljubavi.
Što nazivamo „ljubav” katkada ja u biti samo zahtjev da drugoga posjedujemo, a ono što se očituje kao služba i raspoloživost u biti može biti skrajnja sebičnost. Postoji napast služiti se drugima da sebe istaknemo.
Korijen kršćanske ljubavi jest poniznost. Ona zahtijeva veliku mjeru velikodušnosti i neprestanu borbu sa svojom vlastitom sebičnošću i željom za samopotvrđivanjem da ne bismo izdali kršćansku ljubav.
Svaki koji živi kršćansku ljubav, doseže u svome životu kritični trenutak u kome ga pogađa poziv da živi pravu poniznost. I ako odbije, njegova kršćanska ljubav tada umire ili se pretvara u karikaturu ljubavi.
To je tragedija ljudskog života da se u našu velikodušnost i predanje neprestano uvlači sebičnost. Kad u našemu služenju drugima raste naš ugled i mi počinjemo dominirati, tada je nešto neispravno.
Možemo ljubiti druge, raditi do iznemoglosti a ipak pritom tražiti sebe. Drugima prati noge, birati posljednje mjesto, to je kršćanska ljubav i kršćansko služenje.
Autor: Piet van Breemen, Kao kruh koji se lomi/Kristofori.hr
