Postoje neke ružne navike koji se kršćani trebaju zauvijek odreći. U ovom tekstu otkrivamo što trebamo odbaciti od sebe.
Kršćani su poznati po tome što čine neke dobre stvari: pomažu siromašnima, hrane gladne, brinu se za bolesne, podižu ugnjetavane, bore se za pravdu i čine mnoge druge pothvate ljubavi.
Ali kršćane također prati reputacija za brojne ružne navike. Slijede šest onih koje trebamo prestati činiti:
Osuđivanje
Jedan od nekoliko grijeha na koje Isus upozorava svoje sljedbenike je da ne osuđuju.
Unatoč ovome, mnogi kršćani pogrešno pretpostavljaju da je neosuđivanje oblik prihvaćanja, prelaženja preko i čak potvrđivanja grijeha. Ali osuđivanje kršćana ne određuje je li neko uvjerenje, djelo ili stil života pogrešno ili pravedno u Božjim očima.
Predviđanje budućnosti
Poruka evanđelja Kristove ljubavi je zaklonjena pogrešno vođenim kršćanima koji predviđaju i “proriču” o političkim aferama, globalnim događanjima, okolnim fenomenima, trenutnim događajima, prirodnim katastrofama, Antikristu, posljednjim vremenima i Apokalipsi.
Kada se ovo dogodi, oni neizbježno krive određenu osobu ili skupinu ljudi za koje pretpostavljaju da su odgovorni za Božji gnjev, i zapravo sudjeluju u grešnom obliku predviđanja, izazivanja straha i neiskrenosti.
Kompliciranje Kristove ljubavi
U kršćanskom životu, nažalost, se dolazi do točke kada mnogi počinju osjećati dosadu, neispunjenost i nezadovoljstvo s neslavnim zadatkom pokazivanja ljubavi drugima.
Vrlo je teško slijediti Isusa. To zahtijeva žrtvu, poniznost, strpljenje, opraštanje i mnogo ljubavi. Može biti primamljivo – i mnogo bolje – da se fokusiramo na određene dijelove Biblije koji ne zahtijevaju toliku ustrajnost, koji su više nametljivi, i koji će privući više pažnje te donijeti veći osjećaj uzbuđenja.
Zato neki od nas stvore “kršćansko” postolje koje postaje naša strast. Politički program, socijalna borba, moralni način života ili specifična teološka uvjerenja mogu postati središnja u našoj vjeri – nadilazeći Isusovu zapovijed da ljubimo druge kao sebe.
Zato imamo ljude koji će se do smrti boriti za stvari kao što su kalvinizam, krštenje djece i mnoštvo drugih uvjerenja i doktrina. Same po sebi ove stvari ne moraju biti loše – svatko ima svoje uvjerenje o teološkim stvarima – ali kada stvari preuzmu prioritet ispred Kristove ljubavi, to vodi u idolopoklonstvo.
Objavljivanje smeća na društvenim mrežama
Provokativni linkovi, uvredljivi politički postovi, samopravedno osuđivanje drugih, gorke teološke rasprave, i biblijski izvan-konteksta odlomci čine više štete nego koristi.
Objavljivanje zajedljivog, površnog i uvredljivog sadržaja na našim Facebook i Twitter profilima ne proslavlja Boga.
Prije nego što ćete objaviti nešto, zastanite i razmislite: “Je li ovo istinito, je li od pomoći, nadahnjujuće, potrebno i ljubazno?”
Ovo pravilo me je mnogo puta sačuvalo od objavljivanja budalastog i reakcinarnog sadržaja online, a mnogi kršćani bi učinili sebi uslugu kada bi pažljivo razmotrili da njihovi društveni komentari budu motivirani Kristovom ljubavlju.
Licemjerstvo
Lako je govoriti o Bogu, raspravljati o teološkim stvarima, i objavljivati o stvarima vjere na svim komunikacijskim platformama. Ali da bi slijedili Krista, potrebno je da naše riječi prate naša djela. Kao što stara izreka kaže, moramo činiti ono što propovijedamo.
Nažalost, previše kršćana priča o Kristovoj ljubavi bez da ustvari tu ljubav pokazuje. U međuvremenu, ostatak svijeta svjedoči ovoj očiglednoj kontradikciji i jednostavno prestaje slušati.
Zatvoren um
Svi problemi odozgo su često posljedica zatvorenog uma – ne razmatranja, priznavanja ili čak razmišljanja o beskrajno različitim faktorima koji postoje izvan našeg ograničenog iskustva.
Kada su kulturološki, etnički, rasni, društveno-ekonomski, emocionalni, intelektualni, iskustveni, skladni godinama i rodni faktori ignorirani, odbačeni ili jednostavno neprimijećeni, kršćani budalasto odvajaju sebe od ogromnog izvora mudrosti i uvida.
Na isti način, neki vjernici i dalje odbacuju znanost, obrazovanje i svaki oblik “vanjske” informacije koji je izvan kraljevstva kršćanstva. Ovakav način razmišljanja vodi do žalosnog neznanja, beznačajnosti i nemoralnog osjećaja isključivosti.
Iako su kršćani krivi za sve ove stvari i neke druge, od vitalne važnosti je razlikovati Krista od kršćanske kulture – nisu ista stvar.
Na kraju, Isus je suština kršćanstva, ne politički program, neslaganja u doktrinama, online religiozni komentari ili zlosutno prorokovanje. Kada sve drugo zakaže, moramo dati sve od sebe da oponašamo Kristov život – da ljubimo svijet oko nas najbolje što možemo.
Autor: Stephen Mattson; Prijevod: Ivana R.; Izvor: Relevant Magazine
