Jednoga dana bogati je otac poveo svog sina na put samo da bi mu pokazao kako je to biti siromašan. Proveli su nekoliko dana i noći na farmi obitelji koju su smatrali jako siromašnom.
Nakon što su se vratili, otac je pitao sina kako mu se svidjelo putovanje.
“Bilo je sjajno tata”, sin je odgovorio.
“Jesi li vidio koliko ljudi mogu biti siromašni?”, upitao je otac.
“O, da”, odgovorio je sin.
“I što si onda naučio na ovom putovanju?”
“Vidio sam kako mi imamo jednog psa, a oni imaju četiri”, sin je odgovorio, pa dodao. “Mi imamo bazen koji je do sredine vrta a oni imaju potok kojemu nema kraja. Mi u našem vrtu imamo svjetiljke iz uvoza a oni noću imaju zvijezde. Mi imamo mali komad zemlje na kojem živimo a oni imaju polja koja izlaze iz vidokruga. Mi imamo sluge koji nas služe, ali oni služe druge. Mi kupujemo svoju hranu, a oni svoju uzgajaju. Mi imamo zidove koji nas štite, a njih štite njihovi prijatelji.”
Dječakov otac ostao je bez teksta. A zatim je sin zaključio.
“Putovanje mi je pokazalo koliko smo stvarno siromašni.”
Prečesto zaboravimo ono što imamo i koncentriramo se na ono što nemamo. Ono što je jednoj osobi bezvrijedan predmet za drugu je nešto skupocjeno.
Sve se temelji na perspektivi. A ponekad nam je potrebna perspektiva djeteta kako bi nas podsjetila što je važno.
Slažete li se s ovim pametnim dječakom i njegovim viđenjem svijeta?
