Da bi mrtva osoba primila molitve, ona mora čuti molitvu, posjedovati moć da odgovori na nju i znati kako odgovoriti na način koji je najbolji za molitvu pojedinca.
Molitva mrtvima strogo je zabranjena u Bibliji. Ponovljeni zakon 18,11 nam govori da svatko tko „doziva mrtve“ je „gnusoba GOSPODU“.
Priča o Šaulu koji se savjetuje s medijem kako bi dozvao duh mrtvog Samuela rezultira njegovom smrću „zbog nevjerstva kojim se iznevjerio Gospodu — zbog riječi Gospodnje koju nije držao, kao i zato što je tražio vodstvo od zazivača duhova“ (1. Samuelova 28,1-25; 1. Ljetopisa 10,13-14). Jasno, Bog je izjavio da se takvo što ne smije činiti.
Uzmite u obzir Božje karakteristike. Bog je sveprisutan – svugdje u isto vrijeme – i može čuti svaku molitvu u svijetu (Psalam 139,7-12). Ljudsko biće, s druge strane, ne posjeduje tu osobinu. Isto tako, Bog je jedini koji ima moć odgovoriti na molitvu. U tom smislu, Bog je svemoguć – svemoćan (Otkrivenje 19,6). Dakako, to je atribut kojeg ljudsko biće – bilo mrtvo ili živo – ne posjeduje.
Konačno, Bog je sveznajući – On zna sve (Psalam 147,4-5). Čak i prije nego što ga zamolimo, Bog zna naše prave potrebe i poznaje ih bolje nego mi sami. Ne samo da poznaje naše potrebe, već odgovara na naše molitve u skladu sa svojom savršenom voljom.
Dakle, da bi mrtva osoba primila molitve, ona mora čuti molitvu, posjedovati moć da odgovori na nju i znati kako odgovoriti na način koji je najbolji za molitvu pojedinca. Jedino Bog čuje i odgovara na molitve zbog svoje savršene biti i zbog onog što neki teolozi zovu Njegovom „imanencijom“. Imanencija je Božja kvaliteta zbog koje je izravno uključen u poslove čovječanstva (1. Timoteju 6,14-15); to uključuje odgovaranje na molitvu.
Čak i nakon što osoba umre, Bog je još uvijek uključen u sve što se događa s tom osobom i njezinim odredištem. Hebrejima 9,27 kaže tako: „I kao što je ljudima određeno jednom umrijeti, a nakon toga na sud“ (VB).
Ako osoba umre u Kristu, odlazi na nebo u Gospodnju prisutnost (2. Korinćanima 5,1-9, osobito 8. stih); ako osoba umre u svom grijehu, ide u pakao, a na kraju će svi koji su u paklu biti bačeni u ognjeno jezero (Otkrivenje 20,14-15).
Osoba koja pati u agoniji neće moći čuti ili odgovoriti na molitvu, niti to može osoba koja živi u nebeskom blaženstvu s Bogom. Ako se molimo nekoj osobi, a ona je u vječnoj agoniji, trebamo li očekivati da može čuti i odgovoriti na naše molitve? Isto tako, bi li se osoba u nebu bavila privremenim problemima na Zemlji?
Bog je dao svog Sina, Isusa Krista, da bude posrednik između čovjeka i Boga (1. Timoteju 2,5). A s Isusom Kristom kao našim posrednikom, možemo po Isusu doći Bogu. Zašto bismo to željeli po grešnoj mrtvoj osobi, pogotovo kada time riskiramo Božji gnjev?
