Ljudi ne umiru za laž ako znaju da je to laž. Ako su Isusovi učenici lagali, oni su namjerno obmanjivali cijeli svijet.
Teorija nesvjestice
Venturini je prije nekoliko stoljeća postavio teoriju nazvanu ‘teorijom nesvjestice’. Njome sugerira kako Isus zapravo nije umro na križu već je živ skinut sa križa pa je, kad su ga stavili u grobnicu, vlaga u grobnici oživjela njegovo tijelo. Nije umro, već je malaksao od iscrpljenosti i gubitka krvi. Pod utjecajem vlage je oživio te odmaknuo veliki kamen, na vršcima prstiju obišao stražare, pojavio se pred svojim učenicima kao pobjedonosni Bog te zatim otišao i umro negdje dalje. Svi su mislili da je umro, međutim, kasnije se osvijestio dok su učenici to smatrali uskrsnućem.
Ali, javlja se problem, kako je mogao Isus sam odmaknuti grobni kamen kad je nekoliko ljudi moralo ga dokotrljati? Zato su se žene na putu prema grobu pitale: ‘’Tko će nam odmaknuti kamen s vrata na grobu?’’ (Mk 16,3) Ako ga više ljudi izvana nije moglo odmaknuti, baš bi Isus sam mogao to učiniti dok se oporavljao od bičevanja i raspeća. Ako znamo kako je pretrpio okrutno batinanje, da je šest sati visio na križu, da mu je trbuh bio probijen kopljem što je dovelo do šikljanja vodenaste tekućine i krvi itd. Rimski vojnici su bili čvrsto uvjereni da je Isus umro jer u suprotnom ne bi odnijeli njegovo tijelo u grobnicu. Ova teorija nije bila moguća pa čak ni većina skeptika ne može prihvatiti tu zamisao, ali neki se njome još uvijek koriste pokušavajući potkrijepiti svoje stajalište kako Krist nije uskrsnuo.
Najbolniji udarac ovoj teoriji dao je David Fridrich Strauss u djelu The Life of Jesus for the People, koji piše: ‘’Nemoguće je da je osoba bila ukradena napola mrtva, puna rana, slaba, potrebita za medicinskom njegom, za previjanjem, iscrpljena patnjom, mogla učenicima dati utisak da je Pobjednik nad smrću i grobom, da je Knez života, utisak na kojem počiva temelj njihove buduće službe. Takvo bi vraćanje u svijest samo oslabilo njihov utisak koji je On njima ostavio, ili bi u krajnjem slučaju moglo ostaviti za sobobm jedan elegičan glas, ali ni u kom slučaju ne bi moglo promjeniti njihovu žalost u entuzijazam, i uzdignuti njihovo poštovanje do obožavanja.’’
Pogrešan grob
Alternativa ‘teoriji nesvjestice’ i sličnim teorijama jest prazan grob i učenici koji su objavili: ‘On je ustao! Isus Krist je živ! On oprašta grijehe i daje vječni život onima koji vjeruju.’ Ako je to bila laž, židovski su službenici trebali samo otići do Isusove grobnice, izvaditi njegovo tijelo, pokazati to tijelo usred Jeruzalema i reći: ‘Evo vašega uskrslog Spasitelja.’ Time bi kršćanski pokret i objava uskrsnuća bili srušeni. Ali oni nisu mogli pokazati tijelo – grobnica je doista bila prazna.
Takozvanu teoriju pogrešnog groba iznosi Krisopp Lake i ona pretpostavlja da je žena koja je javila o nestanku tijela zapravo greškom otišla do pogrešnog groba. Navodno, žene koje su rano ujutro došle na grob, nisu pronašle pravi grob jer pri polaganju Isusa u grob od silnog plakanja nisu dobro gledale. Ako je tako, tada su i učenici koji su otišli provjeriti ženinu izjavu otišli do pogrešnog groba. Međutim, najkasnije za nekoliko tjedana neki bi rimski vojnik ili visoki svećenik zbunjenim Isusovim sljedbenicima pokazao pravi grob, što još jednom potvrđuje nevjerojatnost ovakve mogućnosti. Ili zašto Židovi nisu mogli iz pravog groba izvaditi Isusovo mrtvo tijelo? Oni su zacijelo znali u koji grob je položen Isus, budući da su sami nagovorili Pilata da pred njega postavi stražu.
Ukradeno tijelo
Možda su učenici uklonili tijelo i proširili laž da je Isus bio Bog i ustao od mrtvih?
Prvo, učenici nisu očekivali da Isus ustane od mrtvih. Isus im je nekoliko puta rekao da će umrijeti i da će tri dana nakon toga ustati iz groba, ali Ga nisu razumjeli. Kad je Isus umro, učenici su bili samo jedanaestorica uplašenih ljudi koji su se skrivali bojeći se za svoje živote. Njihov vođa je bio mrtav, a njihovi su se snovi ugasili. Suprotno tome, nekoliko dana nakon uskrsnuća ista je skupina ljudi postala hrabra, neustrašiva i vizionarska. Što je uzrokovalo tako veliku promjenu? To se nije zbilo zato što su vidjeli praznu grobnicu, već zato što su vidjeli živoga Krista i nakon Njegove smrti.
Da je ova teorija istinita učenici bi, pri krađi tijela, morali svladati rimske stražare, što nije osobito vjerojatno, ili ih potkupiti što je još gore, budući da su stražari znali da bi bili osuđeni na smrtnu kaznu zato što nisu uspjeli sačuvati Isusovo tijelo od krađe. Također, bjekstvo i strah učenika osiguravaju glavi argument protiv njihove iznenadne hrabrosti da se sukobe s vojnicima i ukradu tijelo. Oni nisu bili u stanju učiniti takvo što. Koji su motiv mogli imati učenici da bi ukrali Kristovo tijelo? Dobro, možda su mogli urediti drugi grob, na nekom nepoznatom mjestu, gdje bi nesmetano od Rimljana i židovskih vođa mogli njegovati sjećanje na Isusa. Ali učenici nisu imali na umu ništa takvo. Željeli su samo jedno: pobjeći od iluzije. Vratiti se tamo odakle su došli. Vratiti se svome poslu. Zaboraviti Isusa. Otići što dalje od Jeruzalema, gdje su se sve te strahote dogodile.
J. N. D. Anderson, dekan Londonskog pravnog fakulteta, u djelu Christianity: The Witness of History, komentirajući tvrdnju da su učenici učinili takvo što, kaže: ‘To bi se u potpunosti suprotilo svemu onome što znamo o njima: njihovom etičkom naučavanju, kvaliteti njihovog življenja, njihovoj postojanosti u progonstvima, niti bi to moglo objasniti njihovu dramatičnu transformaciju od obeshrabrenih i potištenih bjegunaca do takvih svjedoka koje nikakva opozicija nije mogla zaustaviti.’
To što su povoji ležali nedirnuti (čak ni odmotani), što je turban još bio smotan i stajao s jedne strane, suprotstavlja se pomisli o žurnom uklanjanu leša krađom. Kradljivci obično ne ostavljaju vremena za pospremanje. Sigurno bi kradljivci uzeli tijelo s povojima. Iznenađenje, pa čak i nevjerovanje učenika u Isusovo uskrsnuće, prema Lukinom evanđelju 24,36-43, pokazuje kako oni nisu ukrali tijelo – osim ako nisu izmislili iznenađenje i nevjeru kako bi priča izgledala dramatično i uvjerljivo.
Ako su vlasti ili židovi ukrali tijelo i imali ga u posjedu, mogli su u vrijeme propovijedanja Radosne vijesti o uskrsnuću kako nije istina da je Krist ustao iz groba. Ako su imali tijelo mogli su ga staviti na kola i provozati kroz centar Jeruzalema da bi se narugali učenicima. Takav bi postupak uništio kršćanstvo već u samom početku.
Što su učenici mogli postići izmišljajući priču o Kristovom uskrsnuću? Ugled? Položaj? Bogatstvo? Moć? Dopustite da vam kažem što su postigli: svi osim jednoga umrli su mučeničkom smrću. Nekima su odrubili glave, drugi su bili raspeti, treći kamenovani ili nasmrt pretučeni, i to samo zato što su tvrdili da je Isus živ i da nudi ljudima oprost grijeha i vječni život. Tectallin je pak napisao kako ni jedan čovjek ne bi bio voljan umrijeti osim ako zna da umire za istinu. Istina je da su mnogi ljudi umrli za laž, ali su pri tom vjerovali da je to istina. Ljudi ne umiru za laž ako znaju da je to laž. Ako su Isusovi učenici lagali, oni su namjerno obmanjivali cijeli svijet, ali takva pretpostavka nije u skladu s njihovim učenjima i zapisima iz Biblije, a ponajmanje u skladu sa moralnim zasadama kojima su učili ljude živjeti. Oni su podučavali poštenju, moralu, čestitosti i istinoljubivosti.
Teorija halucinacije učenika
Određena skupina ljudi smatra kako su učenici halucinirali dok su gledali Krista. Unatoč tome Novi zavjet daje dokaze kako se Isus pojavljivao na različitim mjestima, u različito vrijeme, različitim skupinama ljudi koje su brojale između jedan i pet stotina ljudi. Bilo je previše pojavljivanja i suviše su se razlikovala da bi bila halucinacije. Štoviše, učenici su bili psihološki nespremni za halucinacije i iluzije jer nisu očekivali kako će Krist uskrsnuti, a vidimo kako nisu vjerovali niti prvim izvještajima o uskrsnuću. Ova teorija se također ne uklapa u povijesnu situacije, te se ponovno postavlja pitanje: Gdje je tijelo?
Pripisivanje božanstva Kristu prema poganskoj mitologiji o uskrsnuću
Ostali prigovarači govore kako je moguće da su učenici izmislili izvještaj o Isusovu uskrsnuću po uzoru na umiranje i uskrsnuće bogova u poganskoj mitologiji tadašnjeg svijeta. Ali u Novom zavjetu ne postoji nikakva veza između umiranja i oživljavanja prirode svake godine kao u poganskim mitovima o plodnosti. U Starom zavjetu se očekivalo uskrsnuće tijela, ali također možemo naići na oštro osuđivanje svakog poganskog mita o plodnosti. Realistični način izvještavanja u evanđeljima uvelike se suprotstavlja fantazijama kojima obiluju mitovi.
