Žena je radila u velikoj tvornici mesa. Jednog dana, kada je završila svoju smjenu, otišla je u hladnjaču nešto provjeriti i u trenutku nepažnje vrata hladnjače su se zatvorila te je ostala zarobljena.
Premda je vikala i dozivala pomoć, nitko je nije čuo jer su svi već otišli kući, a hladnjača je bila izolirana, tako da nitko nije mogao čuti i da je bio u blizini. Ostala je u ovoj prehladnoj prostoriji te je znala da je osuđena na smrt ako bude morala dočekati jutro.
Nakon nekoliko sati ova djevojka već je bila skoro zamrznuta i opraštala se od života. Ipak, u jednom trenutku vrata je otvorio noćni čuvar i izvukao je iz hladnjače.
Kada je kasnije pitala čuvara zašto je došao do hladnjače i otvorio vrata, iako to nikada nije njegova uobičajena rutina, on je objasnio: “Radim ovdje već 35 godina.
Na desetine zaposlenih svakog dana izlaze i ulaze, ali ti si jedna od rijetkih koja me svako jutro i svaku večer pozdravi. Mnogi me tretiraju kao da ne postojim.
Danas kada si došla rekla si mi “Dobro jutro, kako ste” i nasmijala se. Ali nakon radnog vremena shvatio sam da nisam čuo tvoje “Doviđenja, vidimo se sutra”.
Te riječi me podsjete da sam osoba. Znao sam da nešto nedostaje i zato sam krenuo u potragu po tvornici. Tako sam te pronašao.
Postupajte prema ljudima s poštovanjem. I čuvar i čistačica su ljudi kao i vi. Cijenite ljude koji znaju govoriti s doktorom znanosti, ali i da budu ljubazni s nekim tko je u tom trenutku na nižoj poziciji. Nikad ne znate što će biti sutra.
