Možemo reći da nam kršćanska vjera dopušta da pronađemo pravilan stav u odnosu na život sa svim njegovim problemima. Kakav je, dakle, pravilan stav za jednog autentičnog kršćanina, kada je suočen s patnjom? Što treba raditi? Upravo na ovo važno pitanje pokušat ću odgovoriti uz Božju pomoć.
Dao bih vam tri prijedloga koji zajedno sačinjavaju pravi odgovor.
Na prvom mjestu bih volio potvrditi da čovjek mora boriti protiv patnje i da je ne podnosi pasivno. Ta borba je instinktivna: ne treba je sprječavati. Nju je Bog pokrenuo u samom sklopu našeg tijela koje se uvijek brani protiv nadiranja zla.
Jedan prosvijetljeni kršćanin se, naravno, neće boriti protiv same patnje već će naučiti boriti se s njenim pravim uzrocima. Tako će u ime Isusovo voditi bitku protiv pokretača tolikih zala kao što su grijeh, ludost i ljudsko neznanje. U Božjem planu, svaki kršćanin je dužan na ovu misiju. Naime, kršćanstvo Novog zavjeta nije jedino pronađeno zajedništvo s Bogom kroz Isusa Krista. U opasnosti da samo sebe opovrgne, ono mora biti snažan napad na zlo, protiv patnje, protiv njenih manifestacija.
Kršćani, braćo, podignite srce, glavu gore! Sjetite se da je najbolji način da se branite protiv zla u svim njegovim oblicima, da ga uvijek napadate u Kristovo ime. Činite li to? Jeste li spremni da se s Kristom borite protiv grijeha, neznanja, patnje? To je misija kršćana, ne zaboravite vi ste misionari!
Podsjetimo se dva momenta u našoj borbi protiv patnje. Najprije, kada to ne uzrokuje štetu ni nama ni drugom, naša je dužnost da učinimo sve što je moguće da bismo i mi i naši bližnji izbjegli patnju. Nije nikakva zasluga ako ne želimo izbjeći patnju pomažući se časnim sredstvima koja su nam na raspolaganju. Osjećaj bola nije kršćansko osjećanje. Većina crkvenih otaca se borila protiv ovog izopačenja. U prošlim vremenima se svojevoljno išlo u mučeništvo. Podsjetimo da je Isus tražio i uspio više puta da izbjegne patnju, a pritom nije umakao svojoj misiji. Jeste li razmišljali o tome?
Jednog dana, stanovnici Nazareta su gonili Gospodina izvan grada i doveli ga do vrha planine na kojoj je podignut grad, da bi ga sunovratili. Ali, Isus, prolazeći posred njih, ode (Lk 4,20-30). Ja ne znam je li taj prolazak posred razjarene gomile bio neko čudo, ali znam da je Isus, u toj okolnosti, utekao patnji sasvim opravdano. U drugoj prilici koju prenosi Ivan (Iv 8,59), Židovi su bili ljuti na Isusa povodom besjede koju je izgovorio u hramu. Uzeli su kamenje bacati na njega. Ali pročitajmo, “Isus se sakrio i izašao iz hrama”. Kakav dobar potez im je Gospodin pokazao ovog puta: to me ispunjava zadovoljstvom. Njegovi neprijatelji nisu znali gdje je nestao. Volim te crte koje su veoma bliske našim ljudskim reakcijama. Zapamtimo, dakle, da i mi možemo isto primijeniti ovu istinu:
Isus se nije nikada nepotrebno izlagao opasnostima ili patnji i stradanju. Izbjegavao je svaki put kada je to mogao, a da se ne odrekne svoje misije ili svog dostojanstva.
Nije neumjesno da podsjetimo da je u Getemanskom vrtu “Sin Čovječji” molio da bude pošteđen užasne patnje na križu.
Učitelj je, opominjući svoje na stradanje koja su ih čekala, pošteno savjetovao da bježe od njih kada to bude bilo moguće. On je rekao: “Kada vas progone iz jednog grada, bježite u drugi” (Mt 10,23).
Zar ne mislite da bi se, uz više mudrosti, mogle prilično izbjeći patnje u moralnoj i duhovnoj domeni, kao i u fizičkoj. Dobru pouku nam daje Pismo u stihovima: “O čovječe, ljubiš li život? Želiš li dane mnoge uživati dobra? Jezik svoj odà zla suspreži i usne od riječi prijevarnih! Zla se kloni, a čini dobro, traži mir i za njim idi!” (Ps 34,12-15).
Drugi trenutak borbe protiv zla i patnje je pokušaj da ih zaustavimo, potisnemo i pobijedimo ako je moguće i to svim časnim sredstvima. Kada je čovjek suočen s nevoljom Bog ne isključuje ljudsku inteligenciju, kako to neki misle. Bog ništa ne isključuje u čovjeku, osim ako je to grijeh. Ne trebamo biti ponosni na to što nas Bog često zove da surađujemo s Njim u borbi protiv patnje. Uzdržavanje i nedjelovanje u odnosu na zlo nisu kršćanske vrline. Zašto onda izvjesni kršćani ne čine ništa glede svojih bolova, pod izgovorom da će Bog učiniti sve? Gospodin nikada nije ohrabrivao na lijenost. Uzmimo nekoliko primjera danih u Bibliji i sasvim ćemo shvatiti misao koju želim vam izložim.
Izvjesno je da je Bog rekao Izraelu: “Ja sam Gospodin liječnik tvoj” (Izl 15,26). To ne znači da ne treba stavljati ublažujuće ulje da bi se očistile rane i vino koje dezinficira i zacjeljuje ranu? I Isus je to učio. Bog je isto tako rekao da će biti “zid ognjen unaokolo” Jeruzalema (Zah 2,5). Ipak, Jeruzalem je bio sagrađen od kamenih zidina u kojima su postojale barikade!
I danas, oni koji s razlogom vjeruju u zaštitu Božju ipak stavljaju, opravdano, brave na svoja vrata!
Gospodin se također predstavio Izraelu kao “Bog vojske”, bez koga nijedna pobjeda nije moguća. Ali, vojnici Izraela su često morali boriti pošto su najprije iskovali oružje!
Pisano je još da se Bog zove “Jehova Jira” što znači: Gospodin se stara. Isus je uzeo ovu misao govoreći nam da prvo tražimo kraljevstvo i pravdu Božju, dok će se odjeća i hrana na to pridodati (Mt 6,31-33). Ali, hoćemo li reći da trebamo ostati besposleni i da nam ne preostaje više do da molimo, a da ne iskoristimo plug, sjeme, gnojivo i plodove svake vrste? Treba li reći da mi tražimo od Gospodina i da nam je On obećao? Odgovor je jasan!
Apostol Pavao je bio uravnotežen čovjek, pun vjere, Duha Svetoga i mudrosti. Bez sumnje je da je molio za ozdravljenje Timoteja, ali se nije ustručavao preporučiti mu upotrijebiti neko sredstvo za koje je mislio da je dobro za poboljšanje njegovog fizičkog zdravlja (1. Tim 5,23).
U to ne treba uopće sumnjati: u našoj borbi patnje, savršeno je opravdano da se koriste časna sredstva koja su nam na raspolaganju i savjeti iz stečenog saznanja kroz stoljeća. Nikome neće pasti na pamet da ostavi trun u svom oku zato što vjeruje da, ako Bog to želi, on ga može otkloniti! Ovo govorim da bih oslobodio one koji su se zatvorili u pogrešne koncepcije u ime vjere. Ipak, vrlo je važno da se podvuče sljedeća činjenica u našoj borbi protiv nemira koji izazivaju našu patnju, ne počinimo nikada tešku zabludu da se pouzdamo u sredstva. Naša vjera je u Boga.
Dobro je da stražom, ali ako Bog ne straži sa mnom, stražom uzalud piše u Pismu. Ma kakva bila naša sloboda u korištenju patnje, naš stav mora uvijek biti stav vjere u Boga koji radi pomoću sredstava ili bez njih.
Kršćani trebaju straže kako ne bi postali zbog slobode koju imaju ubogi materijalisti kao što je vrlo čest slučaj. To čineći, oni stavljaju svoje pouzdanje samo u sredstva za borbu, umjesto da uzdignu svoju vjeru iznad sredstava do suverenog i dobrog Boga, koji je naš Bog.
Ako smo mi kršćani utemeljeni na Pismu i ako se oslanjamo na obećanja Božja, nikada ne bi trebalo da zapostavimo “da dkečike” naša vjera i da pokazuje rezultate u poticanju na polaganje ruku ili pomazanje uljem od strane starješina naše evanđeoske zajednice, ili još da tražimo zajedničko zastupanje naše braće i sestara po vjeri (Mk 16,18; Jak. 5,13-18).
Pravično je i neophodno da se započne napad protiv patnje, ali treba ga započeti s djelima milosti, pomoću sredstava koja su nam na raspolaganju i uvijek pouzdajući se u Boga. Kada je ovaj zadatak preventivnog i napadnog djelovanja protiv patnje ispunjen vjerom i molitvom pouzdanja, ovisi od Boga, od njegove mudrosti da podari brzo i postupno uslišanje, ili još dati svom djetetu pobjedu nad kušnjom koja traje. I ovdje treba precizirati drugi prijedlog o kojem smo govorili na početku ove glave, koja se odnosi na ono što možemo učiniti u suočenju s patnjom.
– Božja riječ i iskustvo nas uče kako možemo biti pozvani da pobjednički podnosimo stradanja i patnju koji dugo traju.
I na kraju: Postoje nevolje kroz koje kršćani moraju proći. Tih nevolja neće biti pošteđeni unatoč svim zastupničkim molitvama i biblijskim obećanjima za izbavljenje. Kao kršćani mnogi od nas će imati određene nevolje koje će ih pratiti povremeno, ili stalno, kroz cijeli život.
Ono što tješi, hrabri i daje novu snagu svakom djetetu Božjem je sigurnost da je u svakoj patnji i nevolji Isus s njim.
Autor: Adolphe Hunziher
