Nespašen duh, koji s nastupom smrti odlazi u carstvo smrti, ne nalazi mira. Moguće je, da takav duh teži natrag, k onim prilikama u kojima je ranije živio. Božja Riječ nam jasno daje do znanja, da je carstvo smrti mjesto mučenja, gdje nema mira, gdje nema pokoja.
Carstvo smrti nije pakao – to je predvorje pakla. S druge strane, duhovi blaženih, spašenih, nalaze se u raju, gdje počivaju do jutra uskrsnuća. Bezbožnik dobiva u carstvu smrti predokus svoje propasti dok spašena duša u raju dobiva predukus neba.
U Isusovoj priči o bogatašu i o siromašnom Lazaru imamo jasan opis stanja koje vlada poslije smrti. Stoji napisano, da se bogataš, kad je podigao svoje oči, nalazio u carstvu smrti. Tu je osjećao bol a ujedno dok je sam trpio muku i jad mogao je vidjeti druge ljude, koji su se sretno odmarali. Vidio je Lazara u naručju Abrahamovu. Počeo je dozivati Abrahama: “Oče Abrahame, smiluj se, te pošalji Lazara neka namoči vrh prsta vodom da mi rashladi jezik” (Lk 16,24).
Ne može se poreći da je tu bogataš molio i tražio – ali je tražio prekasno. Od oca Abrahama je primio odgovor: “Sjeti se, sine, da si ti primio svoje dobro za svoga života.”
Jedva ima išta drugo što me je u ovom tekstu tako duboko dirnulo kao riječi “Sjeti se.” Te riječi mi kažu, da nespašeni neće zbog smrti izgubiti svoje sjećanje, nego će se iz stoljeća u stoljeće sjećati svog grešnog života i svoje vlastite ludosti što nije tražio spasenje dok je još bio živ.
Možda će se sjećati molitava svoga oca i svoje majke. Možda će se sjećati svoje vjerne braće i sestara, sjećati se drugih bogobojaznih ljudi, koji su ga opominjali i odvraćali od grijeha. Sjećat će se i dirljivih evangelizacijskih kršćanskih bogoslužja, kada je Duh Sveti djelovao i kada je bio blizu odluke da preda svoj život Bogu. Ali, sjetit će se i toga, kako je otvrdnuo svoje srce pred pozivom da se preda Gospodinu, kako je nemarno omalovažavao sve opomene, kako je nogama gazio po krvi Isusovoj, i po molitvama koje su se dizale za njega, i kako je nastavio sa svojim grešnim životom.
Mislim da su već i sama sjećanja na sve to dovoljno velik pakao. Ali, dragi čitatelju, to je tek mali početak. Dok očajavas nad onim što je prošlo, posljednji sud te još čeka, kad ćeš biti bačen u vječni mrak, gdje će biti plač i škrgut zuba, zato što nizi pazio na vrijeme kada si bio pohođen.
Kad se bogataš konačno uvjerio da za njega više nema pomoći, odjednom se zabrinuo i za svoju braću. Počeo je moliti Abrahama da pošalje Lazara do njegove braće da ih opomene. No, ni ova njegova molba nije bila uslišena.
Da je ranije tražio Boga i da je doživio svoje spasenje, još je mogao spasiti i svoju braću. A sada je i to bilo prekasno. Prekasno je da se čovjek počne brinuti za svoje onda kad se već i sam nalazi u carstvu smrti. Želimo li pomoći svojoj rodbini i bližnjima, onda to moramo učiniti na vrijeme. Jer može nam izmaći prilika da im pomognemo.
Autor: Abner Dahl
