Na samom početku možemo konstatirati kako je spasenje u potpunosti određeno svemogućom silom trojedinog Boga. Otac je odabrao ljude, Sin je umro za njih, Sveti Duh čini Kristovu žrtvu učinkovitom, dovodeći izabrane ka vjeri i pokajanju, uzrokujući voljno pokoravanje Evanđelju. Cjelokupan proces Božje promisli koju prepoznajemo kroz izabranje, otkupljenje i obnovljenje je Njegovo autonomno djelo čiji smo sudionici samo kroz Njegovu bezuzročnu milost koju osjećamo kroz ljubav prema čovjeku kao krune tvari. Stoga je Bog, a ne čovjek taj koji određuje tko će biti primalac spasenja.
Reformirani kršćani, dakle, vjeruju kako ljudsko biće nema odlučujuću ulogu u osobnom spasenju, odnosno da je Bog jedini suveren. Ukoliko bi čovjek mogao samostalno odigrati ulogu u okviru svog spasenja, to bi, neposredno, značilo kako Gospodin nije suveren, čime postaje podložan grešnoj volji, što je u potpunoj suprotnosti s tekstom Svetog pisma.
Pogledajmo što je o prethodno iznijetoj tezi pisao Jean Calvin: ’’Božja istina je tako jasna na tom mjestu da ne može biti zamračena i tako je izvjesna da je ne mogu poljuljati nikakve ljudske veličine. Apostol Pavao je, svakako, učeći da ’nas izabra sebi prije postanka svijeta’ (Ef 1), zbrisao bilo kakav obzir prema našem dostojanstvu. Kao da je rekao: zato što u općem Adamovom potomstvu nebeski Otac nije nalazio ništa dostojno svog izbora, okrenuo je pogled ka svom Kristu kako bi izabrao, kao dijelove Njegova Tijela, one koje je htio primiti u život. Zato je to pitanje riješeno među vjernicima: Gospodin nas je usvojio u Kristu da budemo njegovi nasljednici, zato što sami po sebi nismo bili sposobni za takvo dostojanstvo.’’
Pet točaka reformirane teologije
Iznijeta teološka pravila potvrđena su od strane Sinode u Dorthu kao doktrina spasenja koja se nalazi u Svetom pismu. Sustav je tada formuliran u pet točaka kao odgovor na arminijansko nebiblijsko učenje čime se željela staviti točka na navedene probleme i dati kvalificiran odgovor ne sve ono što je opterećivalo reformiranu teologiju. Međutim, sve do današnjih dana mnogi kršćani smatraju kako nije sve rečeno u vezi sa spornim odrednicama kojih smo se dotakli, pa smatramo neophodnim da u potpunosti iznesemo osnove reformirane teologije, kako bi svima bila dostupna riznica znanja i autoriteta suvremeno razumljivog kalvinizma.
Potpuna iskvarenost
Učenje o potpunoj iskvarenosti je doktrina koja je najčešće pogrešno shvaćena od svih temeljnih istina reformirane teologije. Kada reformirani kršćani govore o potpunoj ljudskoj iskvarenosti, oni, zapravo žele istaknuti kako je praroditeljski grijeh izazvao opći otpad od Tvorca, što je imalo učinak na sve aspekte ljudske ličnosti – i na kognitivni, i na konativni i na afektivni. Čovjek je postao neko ’’drugo biće’’ – ono koje se samootrglo od zajednice sa Bogom, čime njegovo palo stanje možemo okarakterizirati kao apsolutno. Ono se ne odnosi, dakle, na ljudske zle motive i namjere, već na egzistencijalni status bića koje je doživjelo kozmičku promjenu.
Neobnovljeni čovjek je mrtav u svojim grijesima (Rim 5,12) i bez sile Svetog duha čovječanstvo je gluho na poruku Evanđelja (Mk 4,11), te je zbog toga potpuna iskvarenost nazvana i potpuna nemogućnost.
Čovjek u tom stanju nije u stanju vjerovati svojim snagama jer je mrtav, slijep i gluh na božje stvari, a budući da mu je srce valjivo, volja u ropstvu zla, on neće i ne može izabrati dobro, umjesto zla. Potrebna mu je obnova, nanovorođenje kojom bog oživljava grešnika i daje mu novu prirodu. Nanovorođenje je apsolutno Božje djelo kojim dovodi grešnika pokajanju i vjeri.
R. C. Sproul kaže: ”Ljudi ne traže Boga. Tragaju za pogodnostima koje samo Bog može dati. Grijeh je paloga čovjeka ovaj; Čovjek traži Božje blagoslove dok istovremeno bježi od Boga. Po naravi mi smo bjegunci. (Božji izabranici, str. 105). Ovo podsjeća na Adama i Evu koji su se pokušavali sakriti od Boga.
Upravo takav stav potvrđuje i apostol Pavao: ”(S Kristom oživi) i vas koji ste bili mrtvi zbog svojih prekršaja i grijeha u kojima ste nekoć živjeli prema Eonu ovoga svijeta, prema gospodaru zračnog kraljevstva – duhu koji je sada na djelu među nevjernicima. Među ovima smo nekoć i mi svi živjeli u svojim tjelesnim požudama vršeći prohtjeve tijela i svog samovoljnog mišljenja i bili od naravi djeca srdžbe kao i svi stali. Ali Bog koji je bogat milosrđem – iz svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio .- nas koji smo bili mrtvi zbog grijeha, s Kristom oživi – milošću ste spašeni (Ef 2,1-5).
Bezuvjetno izabranje
Bezuvjetno izabranje je teološka doktrina koja naučava kako je Bog unaprijed odabrao one koje je želio i doveo ih do spoznaje osobnog Svebića, ali ne po zaslugama ljudi ili njihovih dobrih djela, već na osnovu Njegove svete Volje, nekima na nebesku slavu a drugima na propast (Rim 9,15-21). Sve navedeno predstavlja Božju odluku prije postanka vremena i svijeta (Ef 1,4-8). Njegov izbor nije nikako bio utemeljen određenim kvalitetama poslušnosti ili djela, kao ni vjere i pokajanja.
Naprotiv, Bog daje vjeru i pokajanje svakom pojedincu kojeg je odabrao. Bog bira grešnika, a ne grješnik Krista.
Ovako koncipirana doktrina ne odbacuje ljudsku odgovornost, niti otkupljujuće djelo Boga Sina (Iv 3,16-18), već oslikava svetopisamsku tenziju između Božje suverenosti i ljudske vjere.
Ograničeno pomirenje
Kristovo otkupiteljsko djelo bili je zamjena za kaznu koju bi morali podnijeti izabrani grešnjici. Duh nepogrešivo potvrđuje dar vjere za sve one za oje je Krist umro, čime se jamči njihovo spasenje.
Ova doktrina ponuđena je kao odgovor na često postavljano pitanje: ”za čije grijehe je Krist umro?” Biblija uči kako je On umro za one koje mu je Bog dao da budu spašeni: ”Ja molim za njih. Ne molim za svijet, već za one koji si mi ti dao, jer su tvoji.” (Iv 17,9), što znači kako Krist jeste umro za mnoge, ali ne za sve ljude, a Njegova žrtva naročito ima značaja za nevidljivu Crkvu, čiji članovi se zaista mogu nazvati kršćanima (Ef 5,25).
Ova teološka ideja izaziva mnoge prigovore, naročito kod onih koji smatraju kako navedeni koncept nanosi štetu evangelizacijskim principima. Na tu primjedbu možemo odgovoriti na sljedeći način: Krist će, sasvim sigurno, privući sve one koje mu je Otac povjerio (Iv 6,37), što znači da će otkupiti posebne grijehe posebnih grešnika. Međutim, apsurdno je pomisliti kako će svi ljudi biti spašeni.
Evangelizatori i misijski radnici imaju zadatak baciti mrežu apostolske ljubavi prema cjelokupnom čovječanstvu, no Bog je taj, i samo On, koji od vječnosti bira tko će biti u krilu Njegove milosti. Smatrati Krista općim otkupiteljem jeste neposredna trivijalizacija same ideje otkupljenja, ali i obraćenja i spasenja. Osobna vjera je most do spoznaje Očeve volje i neophodan uvjet spasonosnog djelovanja ali, sama za sebe, bez Božje intervencije, ne može odvesti grešnika do cilja. To može samo Tvorac.
Neodoljiva milost
Kao ljudi zaista se opiremo Božjoj milosti, a ova milost nazvana je neodoljivom jer postiše uspjeh u svojoj zadaći. Sama po sebi je djelotvorna.
Za cijeli svijet postoji opći poziv koji dobiva svatko tko čuje Evanđelje, dok u određenim osobama Duh Sveti donosi svoj poseban poziv koji dovodi do spasenja pojedinca. Vanjski poziv, koji je dan svima bez iznimke, može biti odbijen, dok unutarnji ne može, te uvijek rezultira obraćenjem.
Neodoljiva milost jeste prisutnost Svetog Duha u srcima vjernih koji ih milostivo potiče na suradnj, vjerovanje i pokajanje, te slobodno i dobrovoljno predanje Kristu.
Oni, tako, imaju svjesno pouzdanje kroz jamca, Krista, kako će spoznati Boga kada ih On pozove (Iv 6.44) koje sam Duh Božji uvodi u proces pokajanja (Rim 8,14). Veliku utjehu pruža nam saznanje kako Duh Sveti nije neka maglovita predstava već živa i svakodnevna realnost koja nam upućuje poziv (1 Pet 5,10) i daje nadu za život budućeg vijeka. Bez ’’neodoljive milosti’’ možemo vjerovati ili biti uvjereni, ali s njom postajemo sigurni kako nam put vodi Bog, a ne ljudske želje ili materijalni prohtjevi.
Ustrajnost svetih
Navedena doktrina naučava da sveti (oni koje je Bog spasio) ostaju do kraja u Božjim rukama sve do slavnog proslavljenja i Neba. Isus, govoreću o svojim ovcama kaže: “One sigurno neće nigda propasti i nitko ih neće oteti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih, i nitko ih ne može oteti iz ruke Oca moga. Ja i Otac jedno smo.” (Iv 10,28-30).
Reformirani će reći: ”Jednom u milosti, zauvijek u milosti.” Ili: ”Imaš li to, nećeš to izgubiti, ako to izgubiš, nisi to nikad ni imao.” Razlog zašto kršćani ne gube vjeru krije se u tome što ih Bog sam čuva.
U Poslanici Rimljanima 8,28–39 jasno je objašnjeno da kada je osoba obnovljena od strane Boga, ona i ostaje na Božjem putu i na Njegovoj strani. Djelo posvećenja koje je Bog donio u živote izabranih se nastavlja sve dok ne dostigne svoju puninu u vječnom životu (Fil 1,6). Krist je uvjeravao izabrane kako On neće izgubiti ni jednog od njih i da će oni biti proslavljeni u ”posljednji dan” (Iv 6,39).
Naša ustrajnost do kraja je djelo trojedinog Boga: Bog otac nas čuva i održava, Bog Sin posreduje za nas, dok Bog Duh Sveti prebiva s nama i poučava nas.
