Postoji nekoliko jako važnih razlika između katolika i protestanata. Premda je tijekom proteklih nekoliko godina bilo pokušaja pronalaska zajedničkoga jezika između ove dvije skupine, činjenica je da te razlike ostaju i da su jednako važne danas kao što su bile na početku protestantske reformacije. Slijedi kratak sažetak nekih važnijih razlika.
Jedna od prvih većih razlika između katoličanstva i protestantizma pitanje je dostatnosti i autoriteta Svetoga pisma. Protestanti vjeruju da je Biblija jedini izvor Božje posebne objave čovječanstvu, i kao takva uči nas sve što je nužno za naše spasenje od grijeha. Protestanti Bibliju smatraju mjerilom po kojemu se treba prosuđivati ponašanje svakog kršćanina. To vjerovanje obično se naziva »Sola Scriptura« i jedna je od »Pet Sola« (sola je latinska riječ koja znači »samo«) koje su izašle iz protestantske reformacije kao sažetak nekih važnijih razlikâ između katolikâ i protestanata.
Dok u Bibliji postoji mnogo stihova koji potvrđuju njezin autoritet i dostatnost u svim pitanjima vjere i prakse, jedan od najjasnijih nalazimo u 2. Timoteju 3,16 gdje vidimo da: »Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi.« Katolici s druge stane odbacuju doktirinu »Sola Scriptura« i ne vjeruju da je Biblija jedina dostatna. Oni vjeruju da kršćanina podjednako obvezuju i Biblija i sveta rimokatolička Predaja. Mnoge rimokatoličke doktrine, kao što su Čistilište, molitve svecima, štovanje ili obožavanje Marije itd. imaju jako malo ili nimalo temelja u Svetom pismu, nego se isključivo zasnivaju na rimokatoličkim predajama. U svojoj suštini, to što Rimokatolička crkva niječe »Sola Scripturu« i ustraje na tome da Biblija i njihova »Sveta Predaja« imaju jednak autoritet potkopava dostatnost, autoritet i dovršenost Biblije. Takvo gledište o Pismu čini korijen mnogih, ako ne i svih, razlika između katolika i protestanata.
Druga važna ali blisko povezana razlika između katoličanstva i protestantizma odnosi se na službu i autoritet Pape. Prema katoličanstvu, Papa je »Kristov vikar« (vikar je zamjenik) i zauzima Isusovo mjesto kao vidljiva glava Crkve. Kao takav, ima sposobnost govoriti »ex cathedra« (s autoritetom o pitanjima vjere i prakse), a kada to čini njegovo učenje smatra se nezabludivim i obvezujućim na sve kršćane. S druge strane, protestanti vjeruju da ni jedno ljudsko biće nije nezabludivo i da je Krist jedini glava Crkve. Katolici se oslanjaju na apostolsko naslijeđe kako bi uspostavili autoritet Pape. Protestanti pak vjeruju da autoritet crkve ne dolazi iz apostolskoga naslijeđa, već iz Božje riječi. Duhovna sila i autoritet ne leže u rukama običnoga čovjeka, nego se nalaze u samoj Božjoj riječi koja je zapisana u Svetom pismu. Premda katoličanstvo poučava da jedino katolička crkva može pravilno i točno tumačiti Bibliju, protestanti vjeruju da Biblija uči da je Bog poslao Duha Svetoga da prebiva u svim nanovo rođenim vjernicima, čime je osposobio sve vjernike da razumiju poruku Biblije.
To jasno vidimo u odlomcima poput Ivana 14,16-17: »Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek: Duha istine, kojega svijet ne može pimiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama.« (Vidi također Ivan 14,26 i 1. Ivanova 2,27). Iako katoličanstvo uči da jedino Rimokatolička crkva ima autoritet i silu tumačiti Bibliju, protestantizam potvrđuje biblijsku doktrinu o svećenstvu svih vjernika, te da se pojedinačni kršćani mogu pouzdati u Svetoga Duha za vodstvo u samostalnom čitanju i tumačenju Biblije.
Treća važna razlika između katoličanstva i protestantizma tiče se načina spasenja. Još jedna od »Pet Sola« reformacije bila je »Sola Fide« (Samo vjera), koja potvrđuje biblijsku doktrinu o opravdanju samo po milosti samo kroz vjeru samo zbog Krista (Efežanima 2,8-10). Međutim, prema rimokatoličanstvu, čovjek se ne može spasiti samo po vjeri samo u Krista. Oni uče da se kršćanin mora pouzdati u vjeru plus »zaslužna djela« kako bi se spasio. Za rimokatoličku doktrinu o spasenju od velike važnosti su Sedam Sakramenata, a to su: krštenje, potvrda, Euharistija, Ispovijed, bolesničko pomazanje, Sveti red i brak. Protestanti vjeruju da Bog opravdava vjernike na temelju vjere isključivo u Krista jer je Krist na križu platio sve njihove grijehe i pripisana im je njegova pravednost. S druge strane, katolici vjeruju da je Kristova pravednost dodijeljena vjerniku »po milosti kroz vjeru«, ali da sama po sebi nije dovoljna da ga opravda. Vjernik mora »nadopuniti« Kristovu pravednost koja mu je dodijeljena sa zaslužnim djelima.
Katolici i protestanti također se ne slažu po pitanju što znači biti opravdan pred Bogom. Prema katoliku, opravdanje uključuje postajanje pravednim i svetim. Vjeruju da je vjera u Krista samo početak spasenja, te da svaki pojedinac mora graditi na tome svojim dobrim djelima zato što »čovjek mora zaslužiti Božju milost opravdanja i vječno spasenje«. Naravno, to gledište o opravdanju suprotstavlja se jasnome učenju Svetoga pisma u odlomcima poput Rimljanima 4,1-12; Titu 3,3-7, kao i mnogim drugim. S druge strane, protestanti razlikuju između trenutnoga čina opravdanja (kada nas Bog proglašava pravednima i svetima na temelju naše vjere u Kristovo djelo pomirenja na križu) i posvećenja (trajnoga procesa postajanja pravednima koji se nastavlja kroz cijeli naš ovozemaljski život.) Iako protestanti prepoznaju da su djela važna, vjeruju kako su ona posljedica ili plod spasenja, a nikada sredstvo spasenja. Katolici spajaju opravdanje i posvećenje u jedan trajan proces, što dovodi do zbunjenosti o tome kako se spašavamo.
Četvrta važna razlika između katolika i protestanata tiče se čovjekove sudbine nakon smrti. Premda obje skupine vjeruju da će nevjernici vječnost provesti u paklu, postoje značajne i važne razlike u pogledu toga što se događa s vjernicima. Iz svojih crkvenih predaja i oslanjanja na nekanonske knjige, katolici su razvili doktrinu o Čistilištu. Prema Katoličkoj enciklopediji, Čistilište je »mjesto ili stanje vremenite kazne za one koji ovaj život napuštaju u Božjoj milosti, ali nisu u potpunosti slobodni od lakih grijeha, ili nisu platili punu zadovoljštinu za njihove prijestupe«. S druge pak strane, protestanti vjeruju da ćemo nakon smrti ići izravno u Nebo i biti u Gospodinovoj prisutnosti zbog toga što smo opravdani po vjeri u Krista jedinoga (1 Korinćanima 5,6-10 i Filipljanima 1,23).
Međutim, katolička doktrina o Čistilištu još više nas uznemiruje zbog činjenice da oni vjeruju da čovjek mora pa čak i može platiti ili zadovoljiti za svoje grijehe. Zajedno s njihovim pogrešnim shvaćanjem što Biblija uči o tome kako se čovjek opravdava pred Bogom, to ima za posljedicu jako nisko mišljenje o dostatnosti i učinkovitosti Kristova pomirenja na križu. Jednostavno rečeno, rimokatoličko gledište o spasenju podrazumijeva da Kristovo pomirenje na križu nije bilo dovoljno da plati za grijehe onih koji vjeruju u njega, te da vjernik mora okajati ili platiti za svoje grijehe, bilo kroz djela pokore ili vremenom provedenim u Čistilištu. Ipak, Biblija uvijek iznova uči da Kristova smrt sama može zadovoljiti ili umiriti Božji gnjev na grješnike (Rimljanima 3,25; Hebrejima 2,17; 1. Ivanova 2,2; 1. Ivanova 4,10). Naša pravedna djela ne mogu dodati onome što je Krist već postigao.
Premda postoje brojne druge razlike između onoga što vjeruju katolici i protestanti, ove četiri trebale bi biti dovoljne da donesemo zaključak kako se ove dvije skupine ozbiljno razlikuju. Veoma nalik na judaiste (Židove koji su rekli da se kršćani iz poganstva trebaju pokoravati starozavjetnom zakonu kako bi se spasili) o kojima je Pavao pisao u Galaćanima, čineći djela nužnima da bi se čovjek opravdao pred Bogom, katolici dobivaju potpuno drukčije evanđelje. Razlike između katolika i evanđeoskih protestanata važne su i značajne.
Molimo se da Bog otvori oči svakome koji čita ovaj članak, a koji se pouzdaje u učenje Katoličke crkve. Nadamo se da će svi shvatiti i povjerovati u istinu da ih njihova »pravedna djela« ne mogu opravdati niti posvetiti (Izaija 64,6). Umjesto toga, molimo se da svoju vjeru u potpunosti stave u činjenicu da smo »opravdani … besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri.” (Rimljanima 3,24-25). Bog nas spašava: “ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga« (Titu 3,5-7).
