Ponizni ljudi nisu uvijek ono što mi mislimo da bi trebali biti. Nisu uvijek skromni, nisu uvijek suglasni i pokorni, i nisu uvijek pristojni – barem ne na načine koje kao ponosni ljudi mislimo da te kvalitete trebaju izgledati na poniznim ljudima.
Pravu poniznost smatramo privlačnom kada je prepoznamo, ali ne prepoznajemo je uvijek. Ponekad zamjenjujemo poniznost za ponos i ponos za poniznost. A iskreno govoreći, ne volimo baš uvijek biti u blizini poniznih ljudi.
Ponizni ljudi ne misle mnogo na sebe
Većina nas bi se složila da skromni ljudi ne misle mnogo na sebe. No, često ono što imamo na umu jest negodovanje; ponizni ljudi misle o sebi kao nižima. I to je istina. S obzirom na Božju svetost i njihovu grešnost, nemaju veće mišljenje o sebi nego što bi trebali imati (Rimljanima 12,3). Njihov zdrav, razmjeran pogled na vlastitu izopačenost dovodi ih do toga da druge smatraju važnijima od sebe (Filipljanima 2,3).
No, negodovanje nije primarna osobina poniznosti. Osnovna osobina poniznih ljudi jest da jednostavno ne misle mnogo o sebi – što znači da nisu zaokupljeni sami sa sobom. Zaokupljeni su onim što je bolje, više i slavnije.
Ova je osobina osvježavajuća, jer ponizni ljudi na sve gledaju u odnosu na Boga, traže i uživaju u Božjoj slavi u svemu što je stvorio (Rimljanima 1,20). To im omogućuje da u potpunosti uživaju u onome što je Bog stvorio – uključujući nas. Kada smo s njima, često nam pomažu da činimo isto. A malo je toga što je predivno osvježavajuće kao što je zaboravljanje na sebe i zaokupljanje onim što je slavnije.
No, ova nas osobina također može osuditi, jer razotkriva našu opsesiju samima sobom. Toliko smo naviknuti da su ljudi (osobito mi sami) samosvjesni i usredotočeni na sebe da kada smo s ljudima koji nisu takvi, naš vlastiti ponos se tome snažno protivi.
Ponizni ljudi radije gledaju na druge
Ne razmišljanje mnogo o sebi (u oba smisla) znači da ponizni ljudi ne gledaju samo na svoje, nego i na ono što je drugih. Želja da u svemu vide Božju slavu oslobađa ih od potrebe da vide kako se sve drugo odražava na njih.
Ponizni ljudi gledaju druge ljude kao nositelje Božje čudesne slike, one koji izlažu Božju slavu, a ne kao ogledala koja povećavaju ili smanjuju njihovu vlastitu sliku. No, to također znači da na njih ne utječe kako ih drugi vide. Dakle, ne zamaraju se čitanjem „ispravnih“ knjiga, gledanjem „ispravnih“ filmova, slušanjem „ispravne“ glazbe, življenjem u „ispravnom“ domu, „ispravnim“ poslom, da budu viđeni s „ispravnim“ ljudima itd. To je razmišljanje koje ogleda njih same. Na sve ovo gledaju na način da vide i kušaju Božju slavu.
Ponizni ljudi su autentični u odnosu na društvo
Ponizna osoba je autentična u odnosu na kulturu. Kultura koja se sastoji od ljudi koji su inficirani ponosom stvara veliki pritisak na ljude da se prilagode kulturnim očekivanjima. Iako se uvelike predstavlja kao neusklađenost, zapravo je samo subkulturna usklađenost – pokušaj da se svatko uklopi u neke podgrupe.
Taj pritisak uklapanja u društvo ne utječe na ponizne ljude. Možda ih se teško može svrstati u neku kategoriju, jer se često ne uklapaju niti u jedan društveni kalup. Skloni su izbjegavati zadnju modu ili interese ili društvene medije kao sredstvo za vlastitu promociju. Imaju preferencije u vezi tih stvari, ali ih drže kao načine da uživaju u Božjoj izobilnoj dobroti, a ne u vlastitoj vrijednosti.
I upravo je nedostatak zaokupljenosti samim sobom ono što se stvarno protivi društvu ili subkulturama u kojima ponizni ljudi žive. Ovaj manjak pridavanja važnosti samom sebi obično nije u trendu od strane onih koji definiraju trend. To ponizne ljude čini čudnima.
Ponizni ljudi su uvredljivi
Jedna od stvari koja nas može iznenaditi u vezi uistinu poniznih ljudi, koji se ponekad mogu zamijeniti za ponosne, jest to da mogu biti prilično uvredljivi za druge. Ponizni ljudi, koji su bez prijevare, govore onako kako jest. A govoriti kako jest može ubosti, pa čak i zvučati osuđujuće.
Isus je nazvao religiozne vođe „porodima zmijskim“ (Matej 12,34) i sinovima đavla (Ivan 8,44), a svjetinu, pa čak i svoje učenike, „naraštajem nevjernim i iskvarenim“ (Matej 17,17). Ponizni Pavao je javno ukorio Petra (Galaćanima 2,11-14) i rekao Galaćanima da su „bezumni“ (Galaćanima 3,1). To nije bilo „pristojno“ za reći. Ponizni ljudi ne govore uvijek ono što je lijepo. Oni govore iskrene stvari koje mogu imati oštre rubove i zadati ranu. Zbog toga ih se optužuje za ponos.
No postoji kvalitativna razlika između uvredljivosti iz ponosa i uvredljivosti iz poniznosti. Ponosni ljudi vrijeđaju kako bi uzvisili ili obranili sami sebe i kontrolirali ili manipulirali drugima. Ponizni ljudi vrijeđaju kako bi promicali istinu na slavu Božju i za krajnje dobro drugih. Ponizna uvredljivost možda nije popularna, ali je uvijek puna ljubavi.
Kralj David je to znao, što je razlog zašto je napisao: „Nek me udari pravednik, to je milosrđe; i nek me ukori, to je ulje na glavu“ (Psalam 141,5). Njegov sin Salomon je također to znao i napisao: „Vjerni su udarci prijateljevi, a lažni poljupci neprijateljevi“ (Izreke 27,6). Poniznost može zadati udarce, a ponos može davati poljupce. Poljupci se mogu činiti boljima od udaraca – ispočetka. No kasnije, udarci ozdravljaju, a poljupci kvare.
Hodajte ponizno
To je razlog zašto ponizni ljudi nisu uvijek ono što mislimo da bi trebali biti. Oni se neće slagati s drugima kada se istina mora vrednovati pod cijenu skladnih odnosa. Nisu nepokorni kada uklapanje u svijet oduzima Božju slavu. I njihovo društvo može biti neugodno, čak i nepoželjno, kada su njihovi udarci ljubazniji od sebičnog laskanja ili tišine.
I to je vrsta ljudi na koju nas Bog poziva da budemo, ljudi koji čine pravdu, ljube milosrđe i smjerno hodaju s Njime (Mihej 6,8). On želi da se okupiramo onim što je slavno umjesto sami sobom (Filipljanima 4,8), da ne gledamo svaki na svoje, nego i na ono što je drugih (Filipljanima 2,4), da živimo suprotno od svake kulture u kojoj živimo (Hebrejima 11,13), a kada se traži ljubav i pružanje milosti onima koji slušaju, da budemo ponizno uvredljivi za druge (Efežanima 4,29).
Potrebno je mnogo milosti da bismo bili ponizni ljudi. No, dobra je vijest da je Bog u stanju učiniti da obilujemo u toj milosti (2. Korinćanima 9,8), i daje nam tu milost ako ju želimo primiti (Jakovljeva 4,6).
Autor: Jon Bloom; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
