”O ljudima, dakle, i o njihovu moralu ovisi opstanak i vlade i države i naroda.” (Ante Starčević)
”Kada borba za stranačku prevlast postane važnija od borbe za nacionalni interes, zemlja se, u unutarnjem smislu, doista dovodi u opasnost.” (Vlado Gotovac 1992.)
Ovo što se danas događa u Hrvatskoj, nije nimalo slučajno. Ovo je plod onoga što su sijale ne samo ”lijeve” i ”desne” političke elite, nego i onoga što je sijao sav narod. Pritom mislim na intelektualce, na crkvene strukture, ali i na ‘običnog malog čovjeka’. Previše je u ovoj priči strančarskog, pohlepnog, navijačkog, zloćudnog i kukavičkog mentaliteta, a da ne bismo dočekali neki jači ‘bumerang efekt’. Izvitoperenost ovog društva nalikuje centrifugi koja bi, sasvim skoro, iz svog začaranog kruga mogla izbaciti sukob ili nevolju većih razmjera. Možda, postoji nada, tek tada dođe do preokreta u nama.
Pri kraju svog života Vlado Gotovac je, također, rekao: ”Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje.” Točno tako, mi danas i na javnoj i na privatnoj sceni imamo upravo te dvije ‘sestrice’ za ‘prijateljice’– niskost i mržnju. U naše su se duše podmuklo nastanile, neuhvatljive poput mutirajućeg virusa. Ako se malo bolje promotri, one su slične crnim sjenkama koje nas u stopu prate, krenuli mi ulijevo ili udesno ili…
Političari, čast rijetkim iznimkama, ne vide koliko su ogrezli u svojim predatorskim ambicijama. Ne vide kako ih je sladostrast za novcem i moći izobličila kao ljude? Ne vide da su novac i moć ‘magneti’ koji ih mame u ponor da bi ih, tako zarobljene i slijepe, naposlijetku odveli ravno u pakao. Ne metaforički, nego doslovno. Osim, ako se ne bi dogodio kakav dramatičan obrat, što nikad ne treba isključiti.
Naime, podanici spomenutih ‘magneta’, toliko su privučeni njihovom opojnom snagom da im se čini kako se oni zapravo nalaze u nedodirljivim visinama, kao da su osvajači bezazlenih himalajskih vrhova. Pritom, gle, još vjeruju kako je njihova hlepnja za novcem i moći sasvim normalna, a ne nastrana i zla pojava.
Stoga, kad se pojavi kakav ‘kamenčić’ na njihovom putu ili u njihovoj cipeli, ma koliko neznatan bio, ‘magnetne sile’ se brzo ‘galvaniziraju’ i traže ‘najmudriji’ način da uklone uljeza iz cipele. Jer uljeza se treba riješiti što prije, ukoliko se želi nastaviti po ‘dobrom starom običaju’. Jer neželjeni i maleni kamenčić zna stvarati veliku nelagodu, odnosno prijetnju ‘višem interesu’. Ali, pitam se, zar nije dobro da kamenčić žulja nogu koja ne želi hodati nego gaziti?
Pade mi napamet, jedan je prije 2000 godina poprilično žuljao tadašnju društvenu nomenklaturu. I svjetovnu i religioznu. Žuljao ih je svojom ljubavlju, istinom i pravdom. Govorio im je da se trebaju promjeniti iznutra, u svojim srcima. I da to ne mogu sami. Da im je potrebna pomoć odozgor. Od Njega. Da trebaju priznati svoju nepravdu i licemjerje, svoju zloću i grijeh. Govorio im je da imaju još (malo) vremena tražiti da im se Svevišnji smiluje i oprosti. Da je čovjek stvoren da živi u miru s Bogom i u ljubavi prema bližnjima. Da je stvoren da živi život služenja i davanja, a ne gušenja i vladanja. Jer jedan put je blagoslov, a drugi je prokletstvo.
E, ali s takvim pricipima, ‘kamenčić’ nije bio ‘popularan’ ni onda, a ni danas. Takav kakav jest, uglavnom se nije uklapao. Pa su ga ljudi pokušavali prilagoditi sebi ili, ako im to ne bi pošlo za rukom, nastojali bi ga izbaciti ‘van grada’. Tamo, na neko brdo, gdje bi se obično nalazio križ. Tako to navijek bivalo kad bi se, kakvom (naivnom) drskošću, netko usudio omesti već odavno uvriježene strukture.
Ali, da ne bude zabune, taj odlazak ‘van grada’ nije bio Njegov poraz, nego pobjeda. I sve ono što se poslije događalo, po raznim mjestima i u raznim vremenima do dana današnjeg, nije bilo ništa drugo nego ponavljanje te pobjede. Kroz one koji su priznali svoje siromaštvo pred Njim. Pravo se bogatstvo, dakako, nikada ne mjeri tek prolaznim i vidljivim mjerilima.
To, prije ili kasnije, uvijek prepoznaju oni koji dođu do spoznaje da su zaglibile u svome mulju i pruže Mu ruku. Jer znaju da su se potrošili. Da su otišli predaleko i doveli ne samo sebe, nego i druge u opasnost da izgube svoju dušu.
Takve duše, ma koliko im se to nije činilo na početku, redovito bi shvaćale da ‘kamenčići’ na životnom putu nisu bili uljezi. Naprotiv, bili su dragocjen dar i znak koji ih je upućivao da trebaju (za)stati, promjeniti smjer prije nego se potpuno izgube u ponoru svojih laži i strahova.
Inače, u zemlji živih, nijedna kuća se ne gradi bez ‘kamenčića’, tj. bez kamena temeljca ili kamena zaglavnog. To je dobro za kuću, a dobro je i za čovjeka koji želi hodati, a ne gaziti po ovoj zemlji.
”Čovjeku ne treba ništa: ni coctail party ni neonska svjetla samo savršena ljubav – totalna opasnost” (Boris Maruna)
Autor: Dražen Radman
