Kakav je naš stav prema Svetom Duhu, dozvoljavamo li Mu da u nama vrši svoje djelo uvjeravanja i otkrivanja Isusa, u svemu što nam je potrebno? Novi zavjet nam kaže da postoje četiri moguća stava koja možemo zauzeti prema Njemu.
Prvi je da ga ožalostim.
“I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću!” (Ef 4,30-31).
Grijeh je ono što Njega žalosti – posebno oni koji su ovdje spomenuti u kontekstu; gorčina, srdžba, hula, zloća i ne praštanje. Kada shvatimo da je Duh došao da nam otkrije Onoga koji je nazvan dragocjenim imenom janjetovim, koji je krotak i ponizan u srcu, i koji je sam nalik golubu, možemo vidjeti razne stvari koje Ga žaloste. Kad god pokazujemo narav drugačiju od one Janjetove (ponekada je ona daleko sličnija lavljoj!)
Posebno u našim odnosima s drugima, mi ga žalostimo. Iako toliko opraštamo sebi, ponekada ostajemo pri svome, te odbijamo oprostiti drugima.
On ne može ići dalje s nama u svom dijelu blagoslivljanja, dok ne vidimo ove grijehe i pokajemo se za njih. Zbog toga, On nastavlja uvjeravati u vezi njih i truditi se oko nas. Ali to je uvijek djelo ljubavi; naši grijesi Ga ne gnjeve, već Ga prije žaloste.
Drugi stav koji je moguće zauzeti prema njemu jeste da mu se protivimo.
Stjepan je rekao Židovima pred svoju smrt: “Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi! ” (Djela 7,51).
Kada nas On uvjerava u grijeh, mi mu se možemo usprotiviti. Možemo odbiti nazvati grijehom nešto što On naziva grijehom. Ponekad izradimo sebi kompletan alibi, koji dokazuje da smo nevini. Činimo tako, jer znamo da bi nas to ponizilo, ako bi rekli “da” na uvjeravanje Duha Svetoga, jer bi morali da se pokajemo i dovedemo stvari u red.
VIDI OVO: 4 grijeha protiv Duha Svetoga koje vjernici svjesno čine
To je ono što Pismo naziva biti “tvrdovrat”, a biti takav je zaista ozbiljno stanje, i može voditi ozbiljnim osudama nad nama, ako ustrajemo u tome. “Čovjek koji, po opomeni, ostaje tvrdoglav, u tren će se slomiti, i neće mu biti spasa” (Izreke 29,1). Naše protivljenje uvjeravanju Duha Svetoga se tako često ogleda u našem odbijanju da prihvatimo poticaj od nekog brata ili neke sestre u Kristu.
Nama ne bi smetalo ako bi njegovo uvjeravanje bilo usmjereno od njega osobno, ali, On vrlo često koristi nečije prodorne riječi da nam pokaže naš grijeh. A to čini stvar dvostruko težom da prihvatimo, zbog našeg ponosa. Unatoč tome, mi to moramo prihvatiti, ako želimo biti blagoslovljeni.
Treći mogući stav jeste gašenje Duha.
Pavao kaže: “Duha ne trnite, proroštava ne prezirite!” (1. Sol 5,19.20). Ovo je riječ koja se odnosi na aktivnosti Duha Svetoga među nama, kako se vidi u frazi koja slijedi, da ne podcjenjujemo proroštva. Mi gasimo vatru kada sipamo vodu na nju, a plamen djelovanja Duha Svetoga možemo gasiti na drugi način, u zajedništvu, ili na sastanku, “sipajući hladnu vodu na njega”, time što ga obeshrabrujemo ili ga ustvari onemogućujemo.
Sveti Duh zahtjeva pravo na prolaz u sabore Božjeg naroda i u njihovo zajedništvo. Ali mi tako često imamo mentalnu sliku načina po kojemu On mora raditi, a sprječavamo svaki oblik Njegovog djelovanja koji ne odgovara u potpunosti našim idejama i planovima – posebno one oblike koji ignoriraju naše omiljene metode i koji izgledaju kao da obezvrjeđuju naš osobni posebni položaj.
Kako li smo skloni misliti da probuđenje, ako treba doći, mora doći kroz nekog svećenika ili misionara ili samo kroz nekog koji je posebno obučen. Duh, međutim, često donosi probuđenje na “stražnja vrata”, kroz nekog na koga se uopće ne misli i tko nema visok službeni položaj.
Koliko je puta Gospodin Isus došao kucajući na vrata neke situacije, crkve ili misije, ali su vrata bila zaključana pred njim, jer nije došao kroz odgovarajuće službene kanale i normalnim cestama, i tada se tužno okrenuo i otišao od te situacije u kojoj je tako očajnički bio potreban.
VIDI OVO: Ako se prepuštate grijehu, Duh Sveti će morati nešto poduzeti
Četvrti stav koji je moguće zauzeti prema Svetom Duhu je da budemo ispunjeni Njime.
Poslanica Efežanima kaže: “I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom!” (Ef 5,18). Onaj koga smo žalostili, odbijali i gasili, sada nas ispunjava i posjeduje. Kakvu predanost i kakvu promjenu ovo podrazumijeva s naše strane! Napokon smo pristali da se pokorimo Njegovim uvjeravanje i nazovemo grijeh, grijehom.
On sad bez smetnje može nam da stalni pogled na Isusa, budući da je on sve što je potrebno za našu beskrajnu radost, oslobođenje i osposobljenje.
Kada razmišljamo o ovom predmetu ispunjenja Svetim Duhom, važno je da uvijek to učinimo u kontekstu ova tri druga stava prema Duhu. Ako ne učinimo tako, uvijek ćemo smatrati ispunjenje Svetim Duhom nekim posebnim blagoslovom, izvan našeg nasljeđa u Kristu, a taj stav će nas odvesti samo do jalovog nastojanja i frustracije.
Ako u nekom danom trenutku nismo ispunjeni Duhom Svetim, to je samo zbog jedne stvari – grijeha. Kroz grijeh smo Ga ožalostili, i odbijamo Ga kada nas je uvjerio. Možda smo godinama bili u suhom, nezadovoljnom stanju, ali sve je to zbog akumulacije jedne te iste stvari – grijeha.
Ono što moramo, jeste da se u pokajanju ponizimo uvjeravanju Svetog Duha, a On će u našim srcima biti svjedok Isusu i Njegovoj krvi, te nas osposobiti da vjerujemo da Njegova krv čisti ono što smo priznali (1. Iv 1,7). Tada, gdje krv čisti, Sveti Duh ispunjava, i to bez daljnjeg čekanja s naše strane.
Ovo je jasno ilustrirano u ceremonijalnom očišćenju gubavca u Levitskom zakoniku, u četrnaestom poglavlju. Prije svega, krv posvećene žrtve, janjeta, stavljala se na njegovo desno uho, palac desne ruke i palac desne noge. Zatim se sveto ulje za pomazivanje, koje nam predstavlja Svetog Duha, stavljalo na krv na ista tri mjesta. Prvo krv, a zatim ulje. I tako je u iskustvu vjerujućeg. Sveti Duh ne ispunjava i ne osposobljava tijelo, to jest, neosuđeni ja.
Duh Sveti dolazi tamo gdje se dogodilo pokajanje
On dolazi samo tamo gdje se dogodilo pokajanje i gdje je Kristova krv bila vjerom primijenjena na grijeh. Takva je vrijednost dragocjene krvi za Boga, da čovjeku koji je bio “nikad gori”, ako se zaista pokajao, ta krv daje pravo očekivati da Sveti Duh odmah ispuni njegovo srce i život. On nema potrebe da ide dalje od podnožja križa. Baš tamo, gdje je grijeh opran, ako se njegova vjera primi, Sveti Duh će ga ispuniti i njegova će se čaša prelijevati.
Sjećam se da kada smo jedan suradnik i ja sudjelovali na konferenciji duhovnih radnika u Brazilu, neki mladi američki misionar doletio je iz svoje baze avionom misije. Tu ga je dovela velika glad srca.
U razgovoru nam je rekao o svom stanju opterećenja i poraza u njegovom životu. U čitavih godinu dana, na njihovom području bio je samo jedan otvoren razgovor.
VIDI OVO: 50 stvari koje Duh Sveti čini u našem životu
Misionari su postali toliko hladni, tako da su šaljivo rekli “on govori kao misionar”, kada je jedan od njih zatražio da ozbiljno razgovaraju o Gospodinu. Rekao nam je kako je nedavno Gospodin počeo ponovo raditi u njegovom srcu i da mu je pokazao stvari za koje se morao pokajati da bi doveo stvari u red s Bogom.
U nekim slučajevima to je značilo da treba da stvari dovede u red sa svojim kolegama misionarima. Rekao nam je kako je novo zajedništvo između misionara počelo rasti i došlo je do novog blagoslova u radu.
Predložili smo da može iznijeti svoje svjedočanstvo istog dana na sastanku. Učinio je tako i pošto je zaključio svoju upečatljivu priču kako ga je Gospodin ponizio i kako ga je vratio do Križa, rekao je: “Ipak, ja još ne mogu reći da sam ispunjen Svetim Duhom, ali ja to tražim”.
Poslije toga, povukao sam ga u stranu i rekao: “Dok sam slavio Boga za tvoje svjedočanstvo, u isto vrijeme sam bio razočaran što sam čuo riječi kako još nisi ispunjen Svetim Duhom”.
Kako smo dalje razgovarali, On je počeo shvaćati da ne treba ići dalje od Križa kako bi bio ispunjen Duhom. Na tom mjestu slomljenosti gdje je krv bila primijenjena na njegovo srce, Isus mu je dao sve što mu je bilo potrebno.
I budući da je došao do Križa, Bog bi ga zaista ispunio Duhom zbog Kristove krvi – ako ju je njegova vjera primila. Tamo je počeo vjeruje u vrijednost Kristove krvi na njegovu korist.
Tih dana je mogao vidjeti u tihim kutovima, pod drvećem i na drugim mjestima, pognut u divljenju i slavljenju – očišćen u krvi, te stoga ispunjen Duhom, a Isus mu je dao sve što mu je trebalo, njegovu pravednost kod Boga i njegovu svetost u duši. On se vraćao u svoju stanicu svijetao i rasterećen.
Budući da je ponizno dao svoje svjedočanstvo, Gospodin je počeo upotrebljavati njegovo svjedočanstvo kako bi stvorio glad kod drugih. Kršćani su se počeli kajati, a drugi su po prvi put počeli tražiti Krista. Pisao je kasnije. “Ponovo su potekle rijeke žive vode”.
Kako je jednostavno i kako je dobro da nam je Božji put ispunjenja Duhom na dohvat ruke… Kakav je vaš stav prema Svetom Duhu?
Autor: Roy Hession
