„Vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam“ – kaže Isus, ali „Razumijete li što sam vam učinio?“.
U petak u 9 sati ujutro „probodoše mu ruke i noge“. Jaki klinovi pribili su mu tijelo uz grede. U grudima mu je bila strašna vrućina, gorjelo je. Imao je osjećaj da mu se „srce… poput voska topi“ i razlijeva kroz tijelo.
Kako je čitavo tijelo visjelo na križu, činilo mu se da se je razlio „kao voda“ niz drvenu konstrukciju. Ipak, znao je da je on „onaj koji silazi s neba i daje život svijetu“. Sjetio se neba, svoje slave, svojih podanika, svoga Oca, sjetio se kako su nebeski svjetovi promatrali ljudske sinove i kako je odjekivalo: „Tko će poći?; Tko će vratiti čovjeka u Kraljevstvo nebesko?; Tko će platiti cijenu?“. Znao je da se „sam ponudio na smrt, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince“. Učinio je to jer je tako želio, dobrovoljno. Bilo mu ih je žao. Nedavno je to objašnjavao ljudima u Jeruzalemu i govorio im: „Zato me ljubi Otac što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem“. Razumijete li što sam vam učinio?
Slike iz života bljeskale su mu pred očima. Djetinjstvo, obitelj, majka i Josip, braća i sestre, krštenje, Ivan – on koji je krvlju zapečatio svoju službu. Žestoki sukob u pustinji. Koliko je samo učio, objašnjavao, tumačio. Jesu li išta razumjeli? U koliko je obitelji donio oslobođenje i radost kad je istjerao demone? A iscjeljenja? Silna mnoštva, poput pijeska. Shvaćaju li ljudi kako su iscijeljeni? Pomislio je na sve buduće generacije i mogućnost ozdravljenja koju im upravo sada ostvaruje. Jer je i njihove „bolesti ponio“ i sve „boli na se uzeo“. Cijena svih iscjeljenja„njegove su rane“. Razumijete li što sam vam učinio?
Bilo je već podne. Visio je na križu već tri sata. Izgledao je kao bijedni „crv, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir“. Svi mu se rugaju i vrijeđaju ga, a prije par dana su po Jeruzalemu vikali „Hosana!“. Bilo je veliko slavlje. A zatim – Getsemani. Nakon što je u gornjoj sobi podijelio čašu iz koje su svi zajedno pili, njega je čekala još jedna čaša. Želio ju je piti, a i nije ju želio piti. Bila je to užarena borba. Sav znojan, u agoniji prinosio je „molitve i prošnje sa jakim vapajima i sa suzama“.
Kako mu se samo gadio grijeh, gnušao se sotonine naravi. Radije bi ispio bilo što umjesto te čaše, bljuvotine, izmet, svu nečistoću…Sve samo ne to. To odvratno stanje; odsječen od Oca, stanje u kojem je Lucifer toliko dugo bez želje za povratkom. Grijeh svih ljudi, strahovi, bolesti. Trebao je „on, osobno u svom tijelu, sve grijehe odnijeti na križ“. I tamo na križu, „na njega će pasti kazna“ za sve to. Kada je mislio na to, zapao je u „strah i tjeskobu“. Pogledao je u Šimuna, u Jakova i Ivana i rekao im: „Žalosna je duša moja do smrti“. Bili su zbunjeni. Nisu razumjeli. Uskoro su zaspali. On je molio. Nakon treće runde, pobijedio je. Otac mu je poslao i jednog od najvjernijih anđela da ga ohrabri. Tada se prelomilo. Odlučno je zgrabio tu čašu i rekao trojici: „Dosta je! Došao je čas!“ i predao se u ruke grešnicima. Ponovno je sam odlučio, kao i na nebu kad je odlučio sići. U ruke neprijatelja i na križ otišao je kada je On to odlučio.
Razumiju li to njegovi prijatelji? Razumijete li što sam vam učinio?
I dalje je visio na križu, a sunce je pržilo njegovu kožu kao da je na lomači. Odjednom je sunce počelo tamnjeti, polako, sve dok nije nastao potpuni mrak. Najprije mu je laknulo zbog sjene, ali tada se sve zacrnilo. Samo je začuo krikove straha oko sebe. U jednom trenu muk i potpuna tama, a ipak, znao je da je još živ. Kao da je sve oko njega nestalo. Samo mrak posvuda. Obuzeo ga je jeziv strah. Bio je potpuno sam. Izvan Očeve prisutnosti. I taj jeziv strah bio je u čaši. Prihvatio ga je zato da „oslobodi sve koji cijeli život bijahu podvrgnuti ropstvu strahom od smrti“.
Tajac koji je nastao u njegovu biću nije bio plod unutarnjeg mira. Bila je to strašna duhovna samoća koje se najviše bojao. Potpuno odvojen od Oca, radi grijeha svijeta, trpio je pravednu kaznu. Više nije bio jedno s njim. Bio je razapet i odvojen. „Lišio se božanske naravi“ i uzeo ovu ljudsku grešnu narav da bi omogućio ljudskim sinovima da postanu „dionici božanske naravi“. Evo, „sam je sebe“ ponizio „postavši poslušan do smrti, i to smrti na križu“. On „koji svemir uzdržava svojom silnom riječi“, učinio je sam sebe bespomoćnim. On, koji je kralj ljepote, čije „lice“ sja „kao sunce“, ne sliči „više na čovjeka“, lice mu je toliko „neljudski iznakaženo“ da „se mnogi užasnuše“ kad su ga vidjeli. I visi izložen, potpuno gol. On koji je radi njih „od bogataša postao siromah“. On koji je i na nebesima utjelovljena mudrost, proglašen je ludim, još više, opsjednutim nečistim duhom, čak samim sotonom – poglavicom demona. Da bi na ljude sišao blagoslov, visi u mraku na tom drvetu „postavši mjesto njih proklet“.
Ipak, znao je da je ono što je sada „ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta – i čak ono čega nema – izabra Bog da uništi ono što jest, da se ni jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom“. Ali hoće li čovjek to shvatiti? Ili barem vi? Razumijete li što sam vam učinio?
I hoće li razumjeti Crkva svih naraštaja dok se bude pozivala na njegova obećanja: „Neću vas ostaviti siročad“, „Ja i Otac doći ćemo i nastaniti se“ kod onih koji me ljube, „sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću zapustiti!“ i „Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta!“.
Hoće li razumjeti da su ta obećanja plaćena ovom neizdrživom tjeskobnom samoćom? Evo, bio je potpuno ostavljen i sam. Juda ga je izdao, svi prijatelji su pobjegli, tamo u dvorištu velikog svećenika gledao je Petra u oči dok se zaklinjao da ga ne pozna, a sada je i sam Otac svoje lice milosti okrenuo od njega. Ova je misao bila neizdrživa. Viknuo je: „Eli! Bože moj!“. Gurali su mu spužvu s octom u usta i nesuvislo mrmljali nešto o Iliji. Bilo je oko tri sata, tri sata mraka, šest sati križa. Preko trideset godina života i više od tri godine javne službe bili su samo truba čitavom Izraelu i cijelom svijetu da obrati pažnju na ovih šest sati križa. Sva čudesa i govori bili su samo uvod za misiju pod nazivom „Janje Božje“. Razumijete li što sam vam učinio?
Tada, svjestan da je ispunio taj zadatak, reče: „Svršeno je! te nakloni glavu i – predade duh“ Umro je kad je htio. Tada nastade silan potres, veliki se hramski zastor poderao, pećine su se raspukle, otvorili grobovi. Kakva smrt?! Vojnici su se prestravili. Uvečer, Josip, član vijeća, držao je u ruci čisto bijelo platno i gledao u leš. Dobro je znao Zakon i da „bez prolijevanja krvi nema oproštenja“
Gledao je mrtvo golo tijelo, prepuno rana i crne zgrušane krvi. Noge i ruke s crnim ranama od klinova, leđa oderana bičem, krvavo prošarana i oguljena, probijeni bok s još nepotpuno zaraslom ranom i krvlju koja se razlila po bedrima i nogama i tako skorila, lice crno od krvi koja je curila niz čelo slijepljena s kosom, znojem i trnjem. Zaprepašten, Josip je šutke promatrao hladno ukočeno tijelo. Hoće li tolika krv Božjeg Janjeta biti dovoljna za oproštenje svijetu? I dok su ga polagali u grob u pećini, činilo se kao da čuju miran i dostojanstven glas: „Đavle, mislio si da nitko neće pristati platiti ovoliku cijenu?!“
Zaklano Janje pita i večeras: Razumijete li što sam vam učinio? A ti? Razumiješ li što sam ti učinio?
Autor: Jasmin Avdagić
