Smrt je veliki neprijatelj, iako mnogi od nas to poriču. Naša kultura pokušava sakriti smrt. Ne viđamo leševe po ulicama, kao što se mogu vidjeti u nekim dijelovima svijeta. Leševi idu ravno u mrtvačnicu ili na sahranu kući – daleko od očiju, daleko od srca. Mnogi od nas nikada nisu vidjeli mrtvo tijelo. Još manje nas je prisustvovalo smrti određene osobe. Radije ne bismo mislili o smrti, ne sviđa nam se pričati o tome, i voljeli bismo da se nama ne dogodi.
Ali dogodit će nam se. U stvari, sto godina od sad, svatko tko ovo čita bit će mrtav. Zvuči li to oštro? To je zato što jeste oštro! Ali je također i istina.
Tek kada se suočimo sa stvarnošću smrti, cijenit ćemo nadu uskrsnuća. Ništa nas toliko ne nagoni da čeznemo za uskrsnućem kao smrt.
Ivan 11 počinje s bolesnim Lazarom. Njegove sestre Marija i Marta su poslale poruku Isusu da dođe u Betaniju (Ivan 11,1-3). Ali Isus ne polazi odmah. Odlaže. U stvari – čeka dva dana – sve dok Lazar ne umre (Ivan 11, 4 – 7,11. 14) – zato što točno zna što će učiniti.
Žalost s nadom
Čim je Marta čula da se Isus približava selu, pošla je da ga sretne, dok je Marija ostala u kući (Ivan 11,20). To je malo čudno, zar ne? Zašto Marta odlazi da sretne Isusa, dok Marija ostaje kući? Možda je Marta aktivnija od njih dvije? Ili je možda ona koja voli završiti sve, a Marija je ona koja voli sjediti (Luka 10,38-42)? Možda. A možda je i nešto drugo bilo u pitanju.
Martine riječi Isusu su bile teške za čuti: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro” (Ivan 11,21). S obzirom na Njegovu veliku moć i znakove koje je već pokazao, Marta je vjerovala da je Isus mogao spriječiti Lazarevu smrt. Ali ono što sljedeće govori je izuzetno: “Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti” (Ivan 11,22). Marta ne zna kraj ove priče, kao što je mi znamo. Ne zna što se Isus spremao učiniti, i ne očekuje da će podići Lazara iz mrtvih. A ipak ona pokazuje nadu, čak i nakon što se smrt dogodila. To je kao da govori “Ne znam što možeš učiniti sada Isuse, ali se nadam da možeš učiniti nešto.”
Isus odmah tješi Martu govoreći: “Uskrsnut će brat tvoj!” (Ivan 11,23). Govori joj što planira učiniti, ali ga Marta ne razumije: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.” (Ivan 11,24). Iako je propustila Isusovo konkretno značenje, njezin odgovor je dobar. Ona pokazuje nadu kroz teologiju. Marta se drži židovskog vjerovanja u uskrsnuće mrtvih koji će se zbiti Posljednjeg dana (Daniel 12,1-2; Ivan 5,28-29).
Uskrsnuće i Život
Isus preokreće Martino vjerovanje o uskrsnuću u posljednji dan i upire ga k sebi.
“Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada” (Ivan 11,25-26)
Mislim da Marta nije razumjela u tom trenutku što je Isus govorio. Kako Isus može biti Usksrnuće? Što to znači? Zašto se Uskrsnuće događa onima koji vjeruju u Isusa? I dok možda razmišlja o ovakvim pitanjima, ona opet odgovara s vjerom kada je Isus pita, “Vjeruješ li ovo?” (Ivan 11,26b). “Da, Gospodine!”, govori Marta, “Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!” (Ivan 11,27).
Ali zašto Marta ovako odgovara? Isus govori da je Usksrnuće i život, a Marta kaže da, ti si Krist. Koja je veza između Krista i uskrsnuća? Opet Marta pokazuje da je dobar teolog, jer izgleda da razumije tu vezu. U 2. Samuelovoj 7,12-13, Gospodin obećava Davidu da će jedan od njegovih potomaka vječno vladati na tronu koji će Gospodin postaviti. Ako će Mesija vladati zauvijek, onda se sigurno ta vladavina ne može završiti smrću. Ili neće umrijeti, ili ako umre, neće ostati mrtav. To je ta veza između uskrsnuća i Mesije, i izgleda da Marta to razumije.
Žalost bez nade
Dok Marta izražava nadu kroz teološke uvide, Marijina komunikacija s Isusom je primjetno drugačija. Dok je Marta odmah otišla da sretne Isusa, Marija nije dok je Marta nije pozvala (Ivan 11,8). Začuđujuće je da Marija govori potpuno istu stvar koju je Marta rekla Isusu: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.” (Ivan 11,32).
Marija izgovara potpuno iste riječi kao i Marta. Ali da li znače isto? Primijetite što Marija ne govori. Njenu izjavu ne prati ona koju je Marta rekla: “Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti” (Ivan 11,22). Ne, Marija samo govori da je Isus mogao spriječiti Lazarevu smrt – i točka. Ali sad je mrtav, tako da je to to. Nema nimalo nade.
Čini se da Marija nije razmišljala o ideji da Isus može učiniti nešto sad kad je smrt nastupila. Smrt je poslije svega, veliki neprijatelj. Isus možda može izliječiti slijepog (Ivan 9), pretvoriti vodu u vino (Ivan 2,1-12), i spriječiti smrt (Ivan 4,46-54), ali nitko ne može učiniti ništa kad smrt nastupi. Zar ne?
Marijin nedostatak nade, dok se suočava sa smrću je razumljiv. Naravno, Isus je moćan i može učiniti nevjerojatne stvari, ali čak i danas nitko ne može učiniti ništa povodom smrti. Sa svom našom naprednom znanošću i medicinom, najbolje što možemo je odgoditi smrt. Možemo je odgoditi na neko vrijeme. Ali ne možemo je spriječiti na kraju. I jednom kad se dogodi, ne postoji ništa što možemo učiniti povodom toga. Nepromenljivost smrti je jasna cijelom čovječanstvu – i prošlom i sadašnjem. Marija prihvaća ovu nepromjenjivost i zato ne gaji nadu.
Isus uvijek može učiniti nešto
Isusov odgovor Mariji je također u suprotnosti s Martinim. Nakon što je Marta pokazala nadu, Isus je utješio divnim riječima da će Lazar uskrsnuti i da je Isus uskrsnuće i život. Ali koji je odgovor dao Mariji? To nije bila riječ utjehe, niti teološko obećanje. On je jednostavno pita, “Kamo ste ga položili?” (Ivan 11,34).
Ali je također zanimljivo primijetiti Isusov neverbalan odgovor Mariji: “Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen (ljut) u duhu i uzbuđen” (Ivan 11,33). Većina prijevoda ublažava frazu “ljut”, ali to je doslovan prijevod. Ublaženo je zato što nije jasno zbog čega je Isus ljut. Zašto je ljut kada vidi Marijinu tugu?
Uobičajeno objašnjenje je da je Isus ljut zbog okrutnosti smrti. Ljut je što vidi šta smrt čini odnosima i onima koji ostaju. Užasno je. Pogrešno je. Ovaj razlog Isusove ljutnje ima smisla, ali može postojati i drugi razlog. Može li biti da je Isus bio ljut i potresen zato što Marija tuguje bez nade? Na kraju krajeva, nije bio ljut kada se susreo s Martom, koja je pokazala nadu.
Zapravo, Isus se ljuti i po drugi put (Ivan 11,38), ali ovoga puta na ono što govore oni koji su tugovali s Marijom: “Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?” (Ivan 11,37). Ignorirajući pauzu u odlomku, Isusov neposredan odgovor je opet Njegova ljutnja. Može li biti da je ljut zato što i njima nedostaje nada u suočavanju sa smrću? Da, masa zna da je Isus moćan – otvorio je slijepcu oči – mogao je spriječiti Lazarevu smrt. Ali jednom kad se smrt dogodila? Čak ni Isus ne može učiniti ništa povodom toga, zar ne?
Pogrešno.
Ni Marta ni Marija nisu znale da će se priča završiti s uskrsnućem Lazara. Marija je vidjela smrt kao kraj, a čak ni Isus nije mogao to popraviti. Ali Marta je pokrenula svoju teologiju zajedno s pouzdanjem da Isus uvijek može učiniti nešto.
Moramo biti više kao Marta.
Autor: Constantine Campbell; Prijevod: Ivana R.; Izvor: DesiringGod.org
