Slušala sam nedavno jednu prekrasnu meni poučnu priču za koju ne želim da ostane u mom srcu, jer se bojim da ju s vremenom ne zatrpam drugim sadržajem, a da prije toga ne urodi rodom.
Zato, dijelim ju s vama, jer mislim da će i vas dotaknuti dosjetljivost, ljubav i darivanje, baš kao što je i mene dotaknula ova priča svojim ishodom.
Radi se o jednoj djevojčici koja je izlazeći iz vrtića držala u svakoj ručici po jednu jabuku. Majka djevojčice, kada je ugledala jabuke u rukama svoje djevojčice, sagnula se prema njoj i šapćući je zatražila jednu jabuku. Što se dogodilo?
Curica je podigla svoj pogled prema majci, pogledala ju svojim prodornim plavim očicama, a zatim je brzo zagrizla jednu pa drugu jabuku.
Majka je začuđeno pogledala i u jednom trenutku se razočarala pa u sebi pomislila, gdje i kada sam ja to pogriješila u odgoju prema mojoj kćerki?
Zamislila se i pogledom kružila oko svojega djeteta. Osmijeh na licu majke se smrznuo i na trenutak nestao.
Međutim, curica koja nije pratila što je majka proživljavala, prišla je bliže k svojoj majci, podigla svoje rukice prema ustima majke, pružila joj jednu od zagriženih jabuka s popratnim riječima; „Majčice, ova je najslađa“!
Ljubav je pobijedila! Djevojčica je majci pružila onu najslađu jabuku.
Suze u očima majke rekle su sve! Zar je potrebno za kraj još nešto reći? Curica je sve rekla!
