Ponekad nas život vodi kroz doline koje nikad ne bismo sami izabrali. No čak i tada – pogotovo tada – Bog nas ne napušta. On je s nama u operacijskoj sali, u suzama, u najdubljem očaju. Ali On je i u čudu, u ozdravljenju, u miru koji nadilazi razum.
Priča roditelja malenog Gideona kojeg je Bog ozdravio i ostavio liječnike u čudu će i vas nadahnuti da Mu ostanete vjerni.
“Tony i ja smo u braku 13 godina. Već sljedeće godine nakon vjenčanja, rodila nam se kći Brooke – prvi blagoslov naše obitelji. Oduvijek smo osjećali želju da imamo mnogo djece, no nakon Brooke… nikako nismo mogli ponovno začeti. Godinama smo pokušavali. I godinama – ništa. Srca su nam se polako slamala, ali nismo htjeli odustati od ljubavi.
Tako smo se odlučili postati udomitelji. Prvo smo usvojili malu bebu, potom tinejdžera, a zatim i našeg sina Alexandera. Naša je obitelj rasla, ne po krvi, nego po srcu.
A onda – pravo čudo. Deset godina nakon Brooke, nakon toliko molitava, dogodilo se nezamislivo – ostala sam trudna. Gideon je bio doslovno odgovor na svaku molitvu koju smo ikad izgovorili.
No oko njegovog prvog rođendana, za vrijeme običnog ručka, primijetili smo da mu glava pada u stranu. Kad sam mu nježno podigla bradu, vrisnuo je. Znali smo da nešto nije u redu. Pedijatar nas je odmah uputio u dječju bolnicu – iako smo duboko vjerovali da će sve biti u redu.
Ali nije bilo.
Tumor na mozgu
CT snimka pokazala je tumor na mozgu. U trenutku nam se srušio svijet. Gideon je hitno prebačen u Jedinicu intenzivne njege, spreman za operaciju koja je trajala devet i pol sati.
Naš mali dječak – jedva da je znao hodati – ležao je tamo, bespomoćan, a mi nismo mogli učiniti ništa osim moliti. I upravo tada, dok su mu suze tekle niz lice, a srce mi se raspadalo, molila sam Boga: “Bože, pomozi.”
I Bog je odgovorio. Dao mi je viziju – Gideon, zdrav, s osmijehom, okružen anđelima, igra se i smije. Savršen mir. I znala sam – bez obzira na ishod – Bog ga drži u svojim rukama.
Dijagnoza: nodularni desmoplastični meduloblastom. Rijetki i agresivni oblik tumora na mozgu. Šok. Pitanja. Zašto bi nam Bog dao to dijete – nakon tolikih godina čekanja – samo da ga uzme natrag? Što smo učinili krivo?
Vjerovali smo da će Bog sve iskoristiti za nešto dobro
Ali odgovor nije bio u pitanjima, već u zajedništvu. Obitelj, prijatelji, crkva – svi su se ujedinili u molitvi. Vjerovali smo da će Bog sve to iskoristiti za nešto dobro. I jest.
Otvorili smo Facebook stranicu “Prayers for Gideon” – mjesto gdje smo dijelili stanje i tražili konkretne molitve. I Gospodin je odgovarao, opet i opet.
Kad su mu bijela krvna zrnca pala na nulu, rekli su da će ostati u bolnici danima. Molili smo – i u osam sati, njegov broj leukocita skočio je na 7.000. Liječnici nisu mogli vjerovati. Ponovili su nalaz tri puta.
Zadnji dan kemoterapije bio je dan prije Dana zahvalnosti. A sljedeći MRI, na koji smo pozvali i crkvene prijatelje jer smo znali da dolazi čudo, potvrdio je: Gideon nema tragova bolesti.
Božić te godine bio je najljepši ikad. Srce nam je pjevalo, uši su slušale ptičice, oči su vidjele ljepotu svakog cvijeta. Naučili smo cijeniti male trenutke. Bog nas je poučio kako živjeti s radošću i vjerom.”
Ako vas je Gideonova priča dotaknula, molim vaso – vjerujte. Možda prvi put. Možda ponovo. Jer ako je jedna osoba pronašla Boga kroz bolest jednog malenog dječaka, onda se sve isplatilo.
Jer čak i najmanji život može ostaviti najveći trag. I zato – nikad ne prestajte moliti. Nikad ne prestajte vjerovati!
