Kako je samo moralo biti Mateju, kad je upoznao Isusa? Sigurno vam je dobro poznat taj biblijski izvještaj iz Mateja 9 u kojem Isus poziva Mateja, a ovaj ne oklijeva ni trenutka, već spremno napušta radno mjesto i kreće za Isusom.
Čini se prelagano, ali uistinu, ako smo predali svoj život Gospodinu, i sami svjedočimo o neopozivoj odluci koju smo u nekom trenutku svoga života donijeli. Ono što je divno u tom izvještaju je upravo ta čudesna lakoća kojom se Matej odazvao.
Mi ne znamo što je prethodilo tome, ali možemo sa sigurnošću reći kako Matej ovu odluku nije donio slučajno. A već iz površnog čitanja ovog i slijedećeg izvještaja, uviđamo da je ta odluka imala i svoju cijenu.
Matej nije samo napustio dobro plaćen posao, on je samoga sebe u cijelosti predao Gospodinu, i postao jedan od Isusovih učenika.
On se, dakle, nije zaustavio samo na odluci da slijedi Isusa. Njegova odluka rezultirala je čitavim nizom posljedica. Osim što je postao Isusov učenik, Matej je postao i jedan od Dvanaestorice. No prije toga, njegova je odluka urodila jednim vrlo znakovitim činom koji je toliko važan u Božjim očima da je spomen na to dao ugraditi u svoju Riječ.
Što je to Matej učinio?
Čitamo o tome već u narednom stihu. Matej je okupio u svojoj kući “mnoge carinike i grešnike”. Oni su, kaže pismo, došli “dok je Isus bio u kući za stolom”. Stoga je ovaj obrok više od običnog poziva na druženje.
Jesti sa nekim za istim stolom značilo je tome nekome iskazati posebnu čast. To je, naime, bilo znak prisnosti. A zbog toga što je Isus sjedio u društvu ljudi koje je tadašnja židovska zajednica smatrala nečistima i nemoralnima, tj. grešnicima, ova je situacija odmah izazvala reakciju.
Logično je pretpostaviti da su među prisutnima nalazili i neki od farizeja, ali čak ako i nisu bili, ovaj skup im nije promakao. Jedva su dočekali priliku da Isusa optuže za grijeh druženja sa nečistima.
Ne shvaćajući da su i sami grešnici, farizeji su odbacili Isusa smatrajući kako jedan prorok zasigurno ne bi jeo sa grešnicima. Ovim su u svojoj revnosti posve promašili smisao toga događaja, na što im Isus skreće pažnju riječima: “Ne treba liječnik zdravima, nego bolesnima!”
Ovim se razotkriva prava narav Matejevog postupka. Isus nije slučajno bio među grešnicima, jer je upravo zbog grešnika došao na svijet. A Matej je, znajući da je i sam grešnik kome je oprošteno, pozvao i druge grešnike da upoznaju Spasitelja.
Nije li to baš ono što smo i mi pozvani činiti?
Zapravo, zajedništvo koje imamo u Kristu započelo je upravo priznanjem vlastite grešnosti. I to kod svakoga od nas, bez izuzetka. Ne postoji nitko tko ne griješi. Čak i nama koji smo Kristovi, životi su ispunjeni mnoštvom stvari kojima se ne ponosimo. Još uvijek počinjamo mnoge pogreške i još uvijek nam Bog milostivo oprašta pozivajući nas da ustrajemo rasti u hodu s Gospodinom.
Prema tome, znajući da bez spoznaje o vlastitoj grešnosti ne može biti oprošteno, trebali bi poput Mateja biti toliko uzbuđeni zbog Isusa da pozovemo svoje prijatelje da ga i oni upoznaju.
Ne bismo nikada smjeli smetnuti s uma koliko je silno Gospodinu stalo do zajedništva s nama.
On je Glava Tijela, a mi smo udovi. Naše međusobno zajedništvo važno je u njegovim očima baš kao i naše zajedništvo s Njim. Jedno bez drugoga ne može. Stoga nas još uvijek milostivo poziva da se zbližimo međusobno i da se zbližimo s Njim!
To je predivna milost koju ničim ne možemo zaslužiti, ali ju ne možemo izgubiti ako odbijemo rasti u zajedništvu.
Zato naši životi moraju biti promjenjeni i moraju se nastaviti mjenjati na Njegovu sliku. Na nama je da se tome svetom pozivu spremno odazovemo.
Autor: Zoran Bijelić
