Majka Melisse Ohden odlučila je pobaciti krajem osmoga mjeseca trudnoće, ali ona je na čudesan način preživjela.
Budući da nije imala podršku oca djeteta, Melissina je majka, tada kao devetnaestogodišnja studentica, donijela odluku pobaciti dijete metodom korištenja solne kiseline. Ovom se metodom pobačaj izaziva ubrizgavanjem hipertonične solne otopine u amnionsku tekućinu koja u maternici okružuje još nerođeno dijete i koja ga na neki način „sprži“.
Međutim, medicinska sestra koja je čula prigušeni djetetov plač prva je shvatila da je beba preživjela, nakon čega su Melissini biološki roditelji ipak odlučili dati je na posvojenje.
Melissa o početku svoga života govori ovako: „Moji su roditelji u meni prepoznali jedinstvenu ljepotu. Željela bih da to svi shvate. Iznad svih riječi, iznad svih brojeva, ovako izgleda pobačaj. Ovako bi izgledali deseci milijuna druge djece… da im je samo bila pružena prilika da žive.“
Prepoznati ljepotu: Melissa Ohden
Melissa, tvoja je majka tijekom trudoće napravila pobačaj, a ti si ga preživjela.
Kada sam imala četrnaest godina, saznala sam istinu o svome životu. Tada sam saznala što sam preživjela. U tome se trenutku srušio je sav moj svijet, a te sam se noći prvi puta suočila s ljutnjom.
Rođena sam 19. kolovoza 1977. u Sioux Cityju, Iowa (SAD), a ono što znam o svome rođenju jest kako namjera nije bila da budem rođena živa. Moja je majka tada bila devetnaestogodišnja studentica, nije bila u braku s mojim ocem. Bila je gotovo osam mjeseci trudna sa mnom. Otišla je u bolnicu gdje je odlučila pobaciti pomoću solne kiseline. Pobačaj korištenjem solne kiseline sastoji se od ubrizgavanja toksične solne kiseline u u amnionsku tekućinu koja u maternici okružuje još nerođeno dijete. Cilj te metode je „spržiti“ dijete dok ne umre, počevši izvana sve do unutra. U tu sam otopinu solne kiseline bila uronjena pet dana. Moja se majka zatim vratila u bolnicu kako bi joj inducirali porod i to je bio dan kada je moja majka namjeravala roditi mrtvo dijete. Liječnici su bili uvjereni da je pobačaj uspio i da je moj život prekinut.
Radosna sam što me je toga dana, kada su me ostavili misleći da sam mrtva, čula medicinska sestra. Tada su ta sestra i tim medicinskih stručnjaka shvatili da vrijedi pokušati spasiti me. Nakon što sam preživjela taj neuspio pobačaj moji su me biološki roditelji odlučili dati na posvojenje.
Uistinu smatram blagoslovom što su me moji posvojitelji prvi puta vidjeli još dok sam bila na odjelu za neonatalnu intenzivnu skrb. Moji roditelji uvijek pričaju kako su se tog prvog trenutka kada su me vidjeli kako ležim u inkubatoru zaljubili u mene. Uvijek se šalim kako znam da nisam bila lijepa beba. Svjesna sam toga, ali moji su roditelji u meni prepoznali jedinstvenu ljepotu. Željela bih da to svi shvate. Iznad svih riječi, iznad svih brojeva, ovako izgleda pobačaj. Ovako bi izgledali deseci milijuna druge djece, svako na svoj način, da im je samo bila pružena prilika da žive.
Nije to samo riječ, nije to statistika, nije to samo izbor, nije to samo pravo, TO JE LJUDSKO BIĆE.
