Pravi prijatelji su bogatstvo. Ništa nije toliko vrijedno na ovom svijetu nego toplina i dobrota koju ljudi daju jedni drugima. Priča ove djevojčice i njenog djeda je samo jedan primjer.
Priča se pojavila na sajtu “Roumor Has It” i dirnula je mnoga srca diljem svijeta.
“Svake subote, djed i ja smo išli do staračkog doma nekoliko blokova dalje od kuće. Mami se to nije sviđalo jer sam preskakala druženje sa prijateljima kako bih bila s djedom. Išli smo posjetiti stare i bolesne ljude koji su tamo živjeli, jer oni nisu mogli sami o sebi brinuti. Tko god da posjećuje bolesne daje im život, govorio je stalno moj djed.
Prvo smo posjećivali gospođu Sokol. Ja sam je zvala “kuharica”. Voljela je priča o vremenu kada je bila poznata kuharica u Rusiji. Ljudi su dolazili s drugog kraja države samo kako bi probali njenu čuvenu kokošju juhu.
Zatim, posjetili bismo gospodina Meyera. Zvala sam ga “Šaljivdžija”. Sjedili bismo za stolom i on bi nam pričao viceve i šale. Neki su zaista bili jako smiješni. Neki nisu. Neke nisam razumjela. Smijao se vlastitim šalama, pomicao se gore, dolje i dobivao crvenu boju u licu. Djed i ja se nismo mogli suzdržati pa smo se smijali zajedno s njim, čak i kada šala nije bila smiješna.
Tu se nalazio i gospodin Lipman. Zvala sam ga “Pjevač” jer je obožavao pjevati za nas. Kad god je to činio, njegov prelijepi glas popunjavao je prostor, čist i jak i pun energije tako da smo mi uvijek pjevali s njim.
Posjećivali smo i gospođu Keegan, “Baku”, koja nam je pokazivala fotografije njezinih unuka. Fotografije su bile svuda po sobi, uramljene, u albumima, a neke čak i zalijepljene po zidovima.
Soba gospođe Shriber bila je puna uspomena, uspomena koje bi oživjele dok nam je pričala priče svojih iskustava tijekom starih prošlih dana. Zvala sam je “Gospođa uspomena”.
Tu je bio i gospodin Cral, “Tihi čovjek”. On nije imao mnogo toga za reći, samo je slušao što smo mu djed i ja pričali. Klimao je glavom i smješkao se i govorio da dođemo i sljedeće nedjelje. To su svi govorili djedu i meni, čak i žena koja je bila nadležna, iza šaltera.
Svaki tjedan bismo dolazili, čak i kada je padala kiša. Išli smo zajedno u posjet prijateljima: Kuharici, Šaljivdžiji, Pjevaču, Baki, Gospođi uspomeni i Tihom čovjeku.
Jednog dana djed se jako razbolio i otišao je u bolnicu. Liječnici su nam rekli da misle kako se neće oporaviti.
Došla je subota i bilo je vrijeme za posjet staračkom domu. Kako ići u posjet bez djeda? Onda sam se sjetila da mi je govorio: “Ništa ne treba stajati na putu dobrom djelu.” Otišla sam sama. Tko god posjeti bolesnog daje mu život.
Svi su bili sretni što me vide. Bili su i iznenađeni što nema djeda. Kada sam im rekla da je bolestan i da je u bolnici, mogli su osjetiti da sam jako tužna.
“Kuharica” mi je počela otkrivati neke tajne recepte. Šaljivdžija mi je pričao najnoviji vic. Pjevač je pjevao pjesmu samo za mene. Baka mi je pokazala još fotografija. Gospođa Uspomena podijelila je sa mnom neke uspomene. A kada sam posjetila Tihog čovjeka, pitala sam ga dosta pitanja. Kada mi ih je ponestalo, pričala sam o tome što sam naučila u školi.
Nakon nekog vremena, pozdravila sam se sa svima, čak i sa ženom iza šaltera.
“Hvala ti što si došla”, rekla je. “Nadam se da će ti se djed oporaviti brzo.”
Nekoliko dana kasnije, djed je još uvijek bio u bolnici. Nije jeo, nije mogao sjediti i jedva je govorio. Otišla sam u kut sobe da me djed ne vidi kako plačem. Majka je zauzela moj mjesto pored kreveta i držala je djeda za ruku. Soba je bila jako tiha.
Odjednom u sobu je ušla medicinska sestra i rekla, “Imate posjetu.”
“Jel ovdje zabava?” Čula sam poznati glas.
Pogledala sam na gore. Bio je to Šaljivdžija. Iza njega bila je Kuharica, Pjevač, Baka, Gospođa Uspomena, Tihi Čovjek pa čak i žena iza šaltera.
Kuharica je ispričala djedu o sjajnim jelima koje će mu spremiti kada se oporavi. Čak mu je donijela i zdjelu tople domaće kokošje juhe.
“Kokošja juha? Ono što ovom čovjeku treba je sendvič od pastrve”, rekao je Šaljivdžija i počeo se glasno smijati.
Svi su se smijali s njim. A onda nam je ispričao nekoliko novih šala. Kada je završio, svi su uzeli maramice i obrisali suze koje su nastale od smijeha.
Baka je pokazala djedu što su mu nacrtali njeni unuci za oporavak. Na prednjoj strani nalazio se klaun koji je držao balone “Ozdravi brzo!”, pisalo je unutar crteža.
Pjevač je počeo pjevati, a svi smo pjevali s njim. Gospođa Uspomena ispričala nam je kako je djed jednom po snježnoj oluji došao u posjet, samo kako bi joj donio cvijeće za rođendan.
I prije nego što sam postala svjesna, vrijeme posjete se završilo. Svi su se pomolili za djeda, pozdravili se i rekli mu da će se uskoro opet vidjeti.
Te večeri, djed je pozvao sestru i rekao da je gladan. Uskoro je počeo i sjediti, a onda je i skupio snagu te ustao iz kreveta. Svakim danom, djedu je bilo sve bolje i bolje i bio je sve jači. Uskoro je bio spreman ići kući.
Liječnici su bili šokirani. Rekli su da je njegov oporavak zaista medicinsko čudo. Ali ja sam znala istinu: Posjet njegovih prijatelja ga je izliječila. Tko god da posjećuje bolesne daje im život.
Djed je sada dobro. Svake subote, bez presedana, idemo zajedno u posjet prijateljima: Kuharici, Šaljivdžiji, Pjevaču, Baki, Gospođi Uspomeni, Tihom Čovjeku … i ženi iza šaltera.”
Kakva magična priča. Nadamo se da će djevojčica i njezin djed imati još mnogo subota koje će provesti s prijateljima.
