Posjetio sam jednog čovjeka na samrtnoj postelji. Otišao sam zbunjen.
Ovaj čovjek nije imao odnos s Isusom, nije ga zanimalo Evanđelje, a ipak nije imao strah od smrti. Njegova jedina želja bila je ublažiti svoju fizičku bol i umrijeti bez borbe. Nisam to mogao razumjeti. Stvarno? Bez ikakvog straha od smrti?
Sjećam se da sam prvi put vidio mrtvo tijelo kada sam imao osam godina. Bio sam prestravljen! Bilo je to tijelo moje pomajke u lijesu. Moja je majka umrla prilikom mog rođenja, tako da je ovo bila žena koju sam poznavao kao mamu. Vidjevši njezino beživotno tijelo me prepalo. Cijeli koncept smrti me zbunjivao i davao mi loš osjećaj. Nije bilo ničega normalnog u tome.
Nakon što sam četiri godine poslije vidio svog tatu u lijesu, osjetio sam istu vrstu straha i trezvenosti.
Četrdeset godina kasnije još uvijek se duboko potresem na pogrebima. Kad god vidim mrtvo tijelo, neizbježno pomislim kako ću to biti ja uskoro. Zatim uslijede sve moguće neugodne misli.
Mudrost razmišljanja o smrti
Razumijem da se kršćani ne bi trebali bojati smrti. Isus je umro i uskrsnuo iz groba, dakle smrt je izgubila svoj „žalac“ (1. Korinćanima 15,55-56). Ali samo zato što strah više nije intenzivan, ne znači da nas ostavlja ravnodušnima. Smrt ima način kako da nas ozbiljno uzdrma. Zar ne nemate svejedno onaj jeziv ili loš osjećaj kada razmišljate o vlastitoj smrti?
Pokušavamo dokučiti nešto što nam je toliko nepoznato: odvajanje duše od tijela. Ne možemo shvatiti kako možemo postojati odvojeno od tijela kojeg jedino poznajemo. Druga uznemirujuća zagonetka jest pokušaj zamišljanja što ćemo prvo vidjeti i doživjeti nakon smrti. Kako će to izgledati kad vidimo nebesko biće ili samoga Boga?
Smrt nije nešto o čemu je lako razmišljati, ali mudar će čovjek razmišljati o smrti.
„Nauči nas stoga dane naše brojiti, da steknemo mudro srce!“ (Psalam 90,12)
Kada ste zadnji put molili ovu molitvu? Mudar čovjek često razmišlja o svojoj smrti, a bezumnik ju ignorira. To je zato što neprijatelj ne želi da razmišljamo i razgovaramo o smrti. I zato prvo na umu moramo imati kratkoću života.
Sljedeći tjedan jedan od mojih prijatelja ide na sud. Postoji mogućnost da bude osuđen na nekoliko godina zatvora. Kao što možete zamisliti, za njega će biti teško razmišljati o bilo čemu drugome. Koliko god će nastojati imati „normalan“ tjedan, prilično sam siguran da će mu um biti zaokupljen onim što će sudac reći.
Ne bismo li i mi trebali biti zaokupljeni s dolazećim danom Božjeg suda? Biblija kaže da ćemo jednog dana stati pred Suca, koji je također „oganj koji proždire“ (Hebrejima 12,29). Nevjerojatno je da neki prožive cijeli svoj život bez da se ikada pitaju kakav će biti taj trenutak.
Ignoriranje smrti dovodi do neznanja
Mogu samo zamisliti kako vi kao čitatelj reagirate u ovom trenutku. Ovo je možda prvi put da vas je netko potaknuo da duboko razmislite o smrti i sudu. Nismo navikli na razgovore o smrti. Naše društvo ide toliko daleko samo kako bi sakrilo neizbježnu stvarnost u vezi smrti. Smatra se nametljivo ili čak nepristojno tražiti od drugih da razmišljaju o svojoj smrti. Kad-tad će netko brzo promijeniti temu kada ona postane previše ozbiljna ili nametljiva. No trebamo li mijenjati temu?
„Bolje je ići u kuću žalovanja nego ići u kuću gozbe, jer ondje je krâj svakomu čovjeku; i tko je živ, neka to pohrani u srce svoje.“ (Propovjednik 7,2)
Bolje je ići na pogreb nego na zabavu? Činjenica da nikad niste čuli ovaj izraz u razgovoru otkriva koliko je daleko naše društvo od biblijske mudrosti.
Vodio sam riječ na mnogo sprovoda. Nije neuobičajeno vidjeti kako mnoštvo ljudi odlazi piti odmah nakon sprovoda. To je njihov način da „nastave“ i ne zadržavaju se na ozbiljnosti situacije.
Drugi se možda neće napiti, ali pronalaze druge načine da si nečime odvrate pažnju – povratkom na posao, odlaskom u kino, smijehom, razgovorom, dopisivanjem, društvenim medijima. Ljudi će učiniti sve kako bi izbjegli razmišljanje o jedinoj stvari koja je važna. Stvarnost je upravo pred njihovim očima, ali očajnički će radije potražiti neku alternativu stvarnosti.
Biblija pokazuje da ignoriranje smrti dovodi do neznanja.
„Srce je mudrih u kući žalovanja, a srce ludih u kući veselja.“ (Propovjednik 7,4)
Mudar čovjek ne nastavlja tako brzo sa životom iza pogreba. Njegovo srce ostaje u stanju žalosti. Bezumnik će pričati viceve odmah nakon pogreba, ne shvaćajući štetu koju čini svojoj duši. Bezumnici čine sve ono što je lakše.
Mudar čovjek nalazi vremena za razmišljanje o ozbiljnim pitanjima. Žalovanje izgrađuje mudrost srca.
Zadržavanje u kući žalovanja
Iako je to teško, moramo biti svjesni smrti. U svakom trenutku moramo imati na umu da se bliži dan naše smrti. Molim vas razmislite o tome da danas provedete samo deset minuta u samoći i razmišljate o vlastitom sprovodu. Zamislite da stojite pred Bogom koji „prebiva u nepristupačnoj svjetlosti“ (1. Timoteju 6,16).
No nemojte stati ovdje. Možda donesete neke najvažnije odluke nakon razmišljanja o smrti.
„Strah Gospodnji početak je spoznaje, ali ludi preziru mudrost i pouku.“ (Izreke 1,7)
Autor: Francis Chan; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
