Svi se svakodnevno suočavamo s problemom grijeha. Što se tiče nekih slabosti i grijeha reći ćemo kako nemamo problema, no što je s drugim stvarima na kojima padamo? Premda obećavamo i sebi i Bogu kako nećemo više činiti stvari koje nas odvajaju od Njega, čini se kako u nekim stvarima ne uspijevamo, moleći za oproštenje. Činjenica je kako ovdje na Zemlji nećemo dostići stupanj potpunog savršenstva te ćemo stalno imati potrebu da Bogu kažemo Oprosti, no to ne znači kako istome ne bi trebali težiti.
Poznati kršćanski autor Sinclair Ferguson u svojoj izvrsnoj knjizi Kršćanska vjera i život, prema Pavlovim uputama u Kološanima, upućuje na pet načela kako biti slobodan od tlake grijeha. Što trebamo napraviti?
Priznajte grijeh onim što on jest (Kol 3,5.8,11). Psihijatri ponekad prave razliku između suzdržavanja i potiskivanja. Suzdržavanje se odnosi na odbijanje mogućnosti da se nešto učini, dok potiskivanje znači nijekanje želje da se to učini. Sigurni smo da je ono prov normalan, zdrav postupak (koji je u kršćanskom životu svakako neophodan). No ovo drugo dovodi do raznovrsnih psihičkih poremećaja. U kršćaninovu životu taj će poremećaj iz psihičkog područja prijeći u duhovno, i to s razornim posljedicama. Nema sumnje da na djeluju jedva primjetni pritisci da se prikažemo boljima nego što jesmo, ali na njih reagirati potiskivanjem pogubno je. A Sotona će svakako nastojati što više iskoristiti grijeh koji u nama prebiva – tko se još nije suočio s njegovim optužbama: ”Kako možeš biti kršćanin, a baviš se takvim mislima?” Kako lako, upravo tada, smetnemo s uma činjenicu da do spasenja dolazi milošću, a ne djelima, da do opravdanja dolazi vjerom, a ne osobnom pravednošću, da nas spašava Krist, a ne mi sami. Koliko god to u drugim uvjetima smjelo zvučalo, u takvim se slučajevima moramo čak usuditi reći: ”ALi ja nikada ne mogu biti više opravdan nego što sam to ovog trenutka – čak i s ovakvim mislima i željama – jer se još uvijek uzdajem u Krista, a njegovom milošću ti će grijesi biti usmrćeni.” No, tek kad im se suprotstavimo i vidimo ih u svoj njihovoj ružnoći, shvatit ćemo da je njihova neizbježna sudbina razapinjanje.
Iznesite svoje grijehe na svjetlo Božje prisutnosti. Posljednje što u prirodnom smislu činimo mora biti prvo što ćemo u duhovnom smislu učiniti. Pavao za naše grijehe kaže: ”Zbog toga dolazi gnjev Božji” (Kol 3,6). Da bih svoj grijeh mogao jasno vidjeti, i da bih svoje srce mogao navesti da s njim prekine, ja ga moram odnijeti onamo gdje ću ga vidjeti u svjetlu Božjeg gnjeva protiv moje bezbožnosti i nepravednosti (Rim 1,18). To mjesto je Križ. Ja svoj grijeh pred očima svog uma trebam ponijeti i u tami onog popodneva izvan gradskih zidina Jeruzalema biti svjedokom Kristova poniženja. Trebam vidjeti sunce koje tamni od stida, dok očevici, naričući i udarajući se u prsa, odlaze (Lk 34,48), i čuti uzvik onoga koji je gnjev ponio na sebi: ”Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio?” Trebam pogledati svoj grijeh i pokajnički reći: ”Gospode Isuse, odgovor je ovdje, u ovom grijehu koji je uzrokom tolike tvoje patnje.” Nemoguće je otići dotle, a ne željeti usmrtiti grijeh.
Podsjetite se na sramotu prošlog grijeha. ”Tim ste putom i vi nekoć hodili…” Ovo bismo mogli nazvati ”načelom usporedbe” kršćanskog života. Ima prilika u kojima je nezdravo gledati unatrag i mjeriti svoju duhovnu temperaturu. Ali u ovim okolnostima to može biti sredstvo milosti. ”Pa kakav ste rod onda imali? Onoga se sada stidite…”, piše Pavao (Rim 6,21). I ovdje nalazimo isto načelo. Zašto da se vratimo starom načinu života, kada smo ušli u radost vječnog života? Zašto da živimo kao ”stari čovjek”, kada je u Kristu stari čovjek uništen?
Sjetite se da ste sjedinjeni s Kristom. Pavao je ovo već izrazio u stihovima 1-4, i ponovno nagovjestio u stihovima 9-10. ”Staro ja” i ”novo ja” (doslovce, stari i novi ”čovjek”) u Novom zavjetu su gotovo tehnički izrazi. ”Stari čovjek” je ono što smo postali u Kristu, zahvaljujući našem sjedinjenju s njim. ”Sjetite se tko ste u Kristu”, veli Pavao, ”i neka to saznanje ostvari svoje močno djelo u vašim životima. Sjetite se da ste s Kristom neraskidivo sjedinjeni.” To je pobuda koju on iznosi i na jednom drugom mjestu, u Prvoj poslanici Korinćanima 6,17, gdje zapravo tvrdi da se, čak i kad griješimo, mi od Krista ne odvajamo. Možemo izgubiti svijest o njegovoj prisutnosti, ali s njim ostajemo jedno – tako da zapravo, kada griješimo, u svoj grijeh uvlačimo Krista. ”Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi?” (1 Kor 6,15).
Kroz molitvu tražite plodove Duha. Ovo je bit mnogih pozitivnih poticaja koji slijede (Kol 3,12-17). ”Milost na grešnost djeluje poput vode na vatru”, napisao je John Flavel. Ako sijemo za Duha, žnjet ćemo od Duha. Obećano nam je da ćemo, ako djela grešnog tijela usmrtimo kroz Duha, živjeti. (Rim 8,13).
