Djevojka Vihan je postila 40 dana tražeći Boga od kojeg je dobila odgovor koji nije očekivala. Prenosimo njeno svjedočanstvo:
Bilo je ljeto 2012. godine. Upravo sam završila školu i našla se na životnoj prekretnici, pitajući se što dalje. Sjedila sam na balkonu, tražeći od Boga odgovor. No, u tišini koja je uslijedila, doživjela sam neočekivanu istinu: nisam Ga poznavala dovoljno dobro da bih prepoznala Njegov odgovor.
Odrasla sam u kršćanskoj obitelji i prihvatila Isusa u svoje srce još kao dijete, ali nikada nisam svjesno i osobno tražila odnos s Njim. To otkrivenje me pogodilo. Odlučila sam to promijeniti i pitala Ga: “Što želiš da učinim?”
Osjetila sam poticaj da otvorim Bibliju. Prva stranica na koju sam naišla govorila je o Isusovom postu od četrdeset dana u pustinji. Pomislila sam da je to slučajnost i nastavila listati. Ali kamo god bih okrenula, nailazila bih na primjere posta od četrdeset dana – Mojsije, Ilija, Izrael u pustinji. Napokon, pitala sam: “Bože, tražiš li od mene da postim četrdeset dana?” Odgovor koji sam dobila bio je jasan: “Možeš ili postiti četrdeset dana ili lutati četrdeset godina kao Izraelci jer nisu vjerovali u Mene.”
Nikada prije nisam preskočila nijedan obrok. No, mrzim gubiti vrijeme. Ako je Bog vjerovao da mogu, odlučila sam vjerovati i ja. Odlučila sam ne samo tražiti odgovor o svojoj budućnosti, već tražiti samog Boga.
Od početka posta, Bog mi je dao jasan plan: započeti dan malim doručkom i konzumirati samo tekućine koje sam već pila, bez ikakve dodatne hrane ostatak dana. Pristala sam i krenula na ovo duhovno putovanje. Kako bih se u potpunosti posvetila, isključila sam telefon, smanjila društvene kontakte i posvetila se čitanju Biblije, molitvi i pisanju svojih misli.
Borba i prekretnica
Prvih nekoliko dana bilo je sjajno. Bila sam potpuno usredotočena, upijala Bibliju i molila se s lakoćom. No tada je došla glad. Nisam se mogla koncentrirati. Misli su mi bile samo na idućem doručku. Do sedmog dana, osjećala sam se kao potpuni promašaj. U suzama sam rekla Bogu: “Ne mogu ovo. Ne mislim da mogu biti kršćanka.”
Tada mi je došao poticaj da uzmem gitaru. Kako sam je uzela u ruke, dogodilo se čudo – spontano sam počela pjevati molitvu iz dubine svoje duše: “Daj mi snagu da nastavim…” Dok sam pjevala, osjetila sam kako mi Bog odgovara kroz stihove koje sam pjevala: “Uhvatit ću te, jer stalno padaš…” Kad je pjesma završila, Bog mi je govorio s nježnošću: “Naravno da ćeš padati, ali Ja ću te uvijek uhvatiti. Ne možeš ovo sama, zato i trebaš Mene.”
Tada mi je sinulo: nisam trebala postiti, moliti ili čitati Bibliju vlastitom snagom. Trebala sam to činiti s Bogom, oslanjajući se na Njega, a ne na vlastitu volju.
Novo iskustvo s Bogom
Od tog trenutka, sve se promijenilo. Preostali dani posta bili su predivni. Budila sam se uzbuđena, otvarala Bibliju i osjećala kako mi Bog izravno govori kroz Njegovu riječ. Noću bih gledala zvijezde i postavljala Mu pitanja – i odgovarao mi je na svako.
Jedne večeri, dok sam usred posta pjevala pjesmu Adele, Bog me iznenada upitao: “Hoćeš li pjevati samo za Mene?” Nisam željela odgovoriti, ali nisam mogla reći “ne”. Rekla sam “da”, nevoljko i bez entuzijazma. Mislila sam da činim najdosadniju stvar u životu, ali kasnije sam shvatila da je to bila jedna od najboljih odluka koje sam ikada donijela.
Odgovor koji nisam očekivala
Do 37. dana, i dalje nisam imala odgovor na pitanje koje je pokrenulo post – što da studiram? Počela sam se brinuti. No, tada sam shvatila: Bogu to pitanje nije bilo prioritet. Njegova glavna briga bila je: “Voliš li Me? Hoćeš li Me slijediti? Hoćeš li ljubiti Moje ljude?” Kad je to bilo riješeno, znala sam da će sve ostalo doći na svoje mjesto.
Na kraju, nisam izgubila ni kilogram, ali sam pronašla nešto daleko dragocjenije – istinsku vjeru i živ odnos s Bogom.
I danas stojim čvrsto u Njegovoj istini, posvećena širenju evanđelja do kraja svijeta. Jer nitko drugi nije umro za mene, nitko drugi me nije oslobodio – samo Isus.
Smiluj nam se Bože dragi. AMEN