Rak dojke najčešći je oblik raka kod žena u Hrvatskoj i regiji, ali dobra vijest je da smrtnost postupno pada zahvaljujući ranom otkrivanju i boljem liječenju.
Bolest nastaje kada se normalne stanice počnu ubrzano razmnožavati, uništavajući zdravo tkivo dojke, a kasnije i druge organe. Najčešće pogađa starije žene, ali ni mlađe nisu pošteđene. Redoviti samopregledi i liječnički pregledi ključni su za ranu dijagnozu.
Uoči ožujka, mjeseca kada se obilježava Nacionalni dan borbe protiv raka dojke (20. ožujka), Lidija Petrović iz Beograda podijelila je za portal Mondo svoje iskustvo. Lidija ima 64 godine, a bolest je otkrila s 60. Danas se vodi kao izliječena, ali redovito ide na kontrole.
“Nisam imala nikakve simptome, svi su mi nalazi uvijek bili dobri. Tijekom tuširanja napipala sam kvržicu na dojci, veličine manjeg oraha. Obratila sam se liječniku, ali zbog pandemije koronavirusa bilo je teže doći do pregleda, pa sam na konačnu dijagnozu čekala nekoliko mjeseci”, ispričala je Lidija. Dodala je da prije toga nikada nije bila na mamografiji, ne zato što nije htjela, već jer je nitko nije uputio.
Unatoč poteškoćama zbog pandemije, Lidija je objasnila kroz kakav je proces prošla: “Prvo je napravljena kompletna dijagnostika. Zatim sam bila na konziliju gdje je odlučeno da idem na kemoterapiju – prvo četiri ciklusa, a nakon novog konzilija još dvanaest. Potom je uslijedila operacija, tzv. totalna mastektomija, a nakon nje zračenje. Prošla sam sve procedure.”
Kemoterapiju je teško podnijela
Oporavak nije bio lagan. “Kemoterapiju sam teško podnijela. Gubitak kose, trepavica i obrva bio mi je najteži. Ispraćale su je mučnine, vrtoglavice, skokovi i padovi tlaka. Prva četiri ciklusa bila su najgora, dok su ovih dvanaest bili blaži pa sam se lakše priviknula. Kosa mi nije rasla dok nisam završila sve kemoterapije. Oporavak od operacije bio je dobar, али nakon tri mjeseca počelo je zračenje. Sve je teklo dobro do kraja, kada su se pojavile opekline i plikovi. S vremenom je i to prošlo”, prisjetila se Lidija.
Iako su prošle tri godine od operacije, Lidija svakih šest mjeseci ide na kontrole – ultrazvuk abdomena i male zdjelice, krvnu sliku, mamografiju. Za sada je sve u redu, ali kaže: “Bolest je takva da nikad ne znaš je li ostala neka stanica koja se može ponovno aktivirati.”
Sjetno se prisjetila trenutka kada je saznala za dijagnozu: “Osjetila sam se potpuno izgubljeno, nisam znala gdje sam. Najveću podršku pružili su mi obitelj i prijateljica koja je godinu prije mene prošla isto. Vodila me kroz bolest, što mi je neizmjerno značilo.” U njenoj obitelji nitko prije nije imao rak dojke, pa ne smatra da je riječ o genetici. Ipak, zbog njenog iskustva, njena kći sada redovito ide na mamografiju svake dvije godine.
Za sve žene ima važnu poruku
Lidija ima važnu poruku za sve žene: “Najvažnije je da same sebe provjeravate. Mamografija i ultrazvuk ponekad ne otkriju sve, zato je samopregled ključan.”
Veliku podršku pronašla je u udruzi “Budimo zajedno”, koja okuplja žene oboljele i liječene od raka dojke. “Čula sam za njih od prijateljice prije zračenja, a na zračenju mi je jedna žena objasnila kako im se pridružiti. Aktivirala sam se nakon zračenja – družimo se, imamo aktivnosti, a najviše znači biti s ljudima koji razumiju što si prošla”, kaže Lidija.
