Jednom je jedan vodonoša imao dvije velike posude, a svaka od njih visjela je na jednom kraju motke koju je on nosio na svome vratu.
Jedna od posuda je na sebi imala napuklinu dok je druga posuda bila potpuno savršena i na kraju dugog hoda od izvora do gospodareve kuće bi uvijek bila puna vode dok bi napuknuta posuda na kraju puta bila puna samo do pola. Pune dvije godine je nosač svakodnevno u gospodarevu kuću donosio samo jednu i pol posudu vode…
Naravno, savršena je posuda bila ponosna na svoja dostignuća, savršena za svrhu za koju je bila napravljena. Ali jadna napuknuta posuda bila je posramljena zbog svog vlastitog nesavršenstva i nesretna što može dostići samo polovicu od onoga za što je napravljena. Nakon što je to dvije godine osjećala kao bolan neuspjeh, jednog se dana na potoku obratila vodonoši.
“Sramim se i htjela bih ti se ispričati.”
“Zašto?” pitao je vodonoša, “čega se sramiš?”
“Ove zadnje dvije godine mogla sam donijeti samo polovicu svoje nosivosti jer napuklina koju imam uzrokuje da voda istječe cijelim putem od izvora do kuće tvoga gospodara. Zbog moje pukotine ti moraš raditi sav taj posao, a ne dobivaš punu vrijednost iz svojih napora,” rekla je posuda.
Vodonoši je bilo žao stare napukle posude te joj je iz samilosti rekao: “Kada se budemo vraćali gospodarevoj kući, želim da duž puta primijetiš prekrasno cvijeće.”
Zaista, dok su se penjali uz brdo, stara je napukla posuda primijetila kako sunce grije prekrasno divlje cvijeće pored staze i to ju je oraspoložilo. Ali na kraju puta ipak se osjećala loše jer joj je iscurilo pola vode te se tako ponovo za svoj propust ispričala vodonoši.
Vodonoša je rekao posudi: “Jesi li primijetila da je cvijeća bilo samo na tvojoj strani staze, a ne i na drugoj? To je zato što sam ja uvijek znao za tvoju napuklinu pa sam iz nje izvukao korist. Zasadio sam sjeme cvijeća s tvoje strane staze i svaki dan kada smo se vraćali s izvora ti si ga zalijevala. Već dvije godine ja mogu ubrati ovo prekrasno cvijeće i ukrasiti gospodarev stol. Da ti nisi upravo takva kakva jesi, ova ljepota ne bi mogla ukrasiti njegovu kuću.”
