Sve češće smo svjedoci tužnih priča ostarjelih roditelja čija djeca ne žele brinuti o njima. Jednu od njih prenosimo u cijelosti:
Prije nekoliko dana naletjela sam na susjedovu kćer na prilazu. Već je prešla tridesetu, živi s obitelji na drugom kraju grada, ali svaki dan nakon posla uvijek navrati vidjeti majku.
Inače, moja susjeda je dvije godine mlađa od mene, ima 68, ali ima problem s viškom kilograma, zbog čega pati od kratkog daha, ima problema sa srcem i mišićno-koštanim sustavom, odlazi iz kuće, osim onih rijetkih dana kad ga njezina kći Olga odvede liječniku.
Iz pristojnosti sam upitala Olgu kako joj je majka. Požalila se da Nataliji nije bolje, sve rjeđe ustaje iz kreveta, a briga o sebi postaje joj nepodnošljiv teret.
Postavila se razumno pitanje: zašto ne unajmiti medicinsku sestru za majku, umjesto da trči na drugi kraj grada napuniti hladnjak drugom porcijom namirnica, a ne pomaže joj u trivijalnim stvarima: umivanju, češljanju, presvlačenju. Olga me pogleda kao da sam predložila nešto bogohulno.
“Ona je moja majka!” – rekla je, a po njezinu sam pogledu shvatila da ju je moje pitanje trenutno doista dirnulo. – “Kako mogu vjerovati strancu da će se brinuti za nju?”
I tako svaki dan nakon posla juri mami, usput staje u dućan, pokušava vikendom izvesti Nataliju u šetnju, osobno održava red u kući, pazi na prehranu.
Ostavimo po strani pitanje Natalijinog zdravlja, koje me ne bi trebalo previše brinuti jer je ne trpam zdjelicama salate i pokojom piletinom na žaru, nameće se jedno drugo pitanje, meni osobnije…
Obitelj mi je najvažnija
Sašu sam rodila s 25 godina. U to sam vrijeme bila sretno udana, lepršala uokolo poput leptira, brinula se o obitelji i popravljala kuću.
Za mene je obitelj uvijek bila najvažnija stvar i bila sam spremna učiniti sve kako bi osigurala da kuća uvijek bude ne samo čista i udobna, već i ugodna za sve u njoj.
Suprug i ja se nikada nismo svađali, Saša je odrastao u atmosferi apsolutne sreće i brige, a meni se činilo da je samorazumljivo da smo zajedno i da jedno drugome ne pravimo probleme. U nekom trenutku šuti, u nekim stvarima svoje mišljenje zadrži za sebe.
Ostala sam udovica u 45-oj, a odmah nakon muževljeve smrti, Saša se preselio k budućoj supruzi.
Imao je dvadeset godina, sin mi se tada činio kao dijete i nisam ga mogla zamisliti kao pravog obiteljskog čovjeka, glavu obitelji, oca djece. Međutim, nikada nisam vidjela ništa od ovoga.
Šest mjeseci nakon što se moj sin preselio kod svoje djevojke, ponuđen mu je posao u Moskvi.
I sami smo živjeli u Novosibirsku, ja i danas živim ovdje, a moj sin i njegova zaručnica preselili su se u glavni grad. Od tada sam samo nekoliko puta posjetila njihovu kuću i to samo u prolazu. Vidjela sam svoje unuke, ali prošlo je skoro deset godina od moje posljednje posjete Sašinoj kući.
Bilo je rijetkih poziva, polovičnih poziva na praznike, a moji su pozivi odmah odbijani. Kao, kamo mi, stanovnici prijestolnice, idemo svojim bjesomučnim tempom u vašem Sibiru? Što tamo nismo vidjeli? Nisam brojala, nisu me htjeli vidjeti.
