Kao vjernici, ne možemo koketirati s grijehom i očekivati da ćemo živjeti životom koji slavi Boga; to jednostavno nije moguće. Donosimo 5 lukavih načina na koje će se grijeh ušuljati u naše živote. Prepoznajte ih i riješite ih se!
1. Skrivanje ljutnje
Otvaramo vrata Sotoni kada skrivamo ljutnju i dopustimo da sunce zađe nad našim gnjevom.
Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek’ ne zađe nad vašom srdžbom. (Efežanima 4, 26)
Skrivanje ljutnje i odbijanje prepustiti je Bogu – to je mjesto gdje trenutna, benigna ljutnja prelazi granicu i postaje nezdrava, opasna, grešna ljutnja koja neprijatelju dopušta mjesto u našim životima.
Propovjednik 7, 9 kaže da ne smijemo dopustiti da se ljutnja “nastani” u nama. Dakle, iako možemo iskusiti nalet bijesa, ne smijemo mu dopustiti da udobno se nastani u našim srcima.
PROČITAJTE: Je li ljutnja grijeh?
2. Prepuštanje tjeskobi
Briga je još jedan način na koji dopuštamo neprijatelju da utječe na naše živote. Možda brigu ne smatramo grijehom, ali ako brinemo, ne izražavamo vjeru u Boga. Sam Isus je imao dosta toga za reći o ovoj naizgled beznačajnoj emociji u Mateju 6, 25-34:
“Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? …”
Kada si dopustimo da gajimo tjeskobne misli i osjećaje, zapravo kažemo: “Bože, ne vjerujem da ćeš se pobrinuti za mene.”
3. Strah
Također svojim strahom ponovno osnažujemo neprijatelja (Hebrejima 2,15).
Job je rekao: “Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.” (Job 3, 25). Očekivao je najgore i to mu se dogodilo po njegovoj vjeri (Matej 9, 29).
Iskrena vjera isključuje svaki strah. Bog kojemu služimo je u kontroli i suvereno vlada. To bi nas trebalo nositi kroz život.
4. Uskraćivanje oprosta
Jedan od najopasnijih načina na koji nenamjerno puštamo Sotonu u život je kada hodamo u neopraštanju.
“Komu dakle vi što oprostite, tomu i ja; jer i ja, ako kome što oprostih, oprostih poradi vas – pred Kristom, da nas ne nadmudri Sotona. Ta znamo njegove namjere!” (2. Korinćanima 2, 10-11)
Sotona se naziva “tužiteljem braće” i on nam neprestano predbacuje druge (Otkrivenje 12, 10). On laže i izvrće istinu i pokušava nas natjerati da druge vidimo kroz iskrivljenu leću, kušajući nas da hodamo s gorčinom i osudomprema njima.
U 6. poglavlju Evanđelja po Mateju nalazimo kako Gospodin uči svoje učenike kako se moliti. Isus zatim daje vrlo izravnu, nepogrešivu izjavu: “Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.” (Matej 6, 14-15)
5. Prihvaćanje lažne krivnje
Lažna krivnja je kada se i dalje osjećamo loše zbog nečega što smo priznali Bogu i pokajali se. Nakon što se pokajemo za grijeh, Bog ga se više ne sjeća (Hebrejima 10, 17). Koliko je istok udaljen od zapada, toliko je on od nas uklonio te prijestupe (Psalam 103, 12).
Opet, Sotona je taj koji nas osuđuje i tjera da se osjećamo krivima za stvari koje je Bog odlučio zaboraviti. Ponekad trebamo biti sličniji našem nebeskom Ocu i razviti slučaj “amnezije”. Apostol Pavao nas podsjeća da nema osude za one koji su u Kristu Isusu (Rimljanima 8, 1). Stoga ne smijemo ocrnjivati Isusovu žrtvenu smrt pretpostavljajući da je naš grijeh moćniji od Njegove krvi koja čisti.
