„San duše” je vjerovanje po kojem nakon nečije smrti, njegova/njezina duša „spava“ do uskrsnuća i konačnog suda. Koncept „sna duše” nije biblijski. Kada Biblija opisuje osobu kao onu koja „spava“ u odnosu na smrt (Luka 8,52; 1. Korinćanima 15,6), ne misli se na doslovan san. Spavanje je samo način opisivanja smrti jer mrtvo tijelo izgleda kao da spava. U trenutku kad umremo, dolazimo pred Božji sud (Hebrejima 9,27). Za vjernike, biti izvan tijela znači biti kod Gospodina (2. Korinćanima 5,6-8; Filipljanima 1,23). Za nevjernike, smrt znači vječnu kaznu u paklu (Luka 16,22-23).
No ipak, sve do konačnog uskrsnuća postoji privremeno nebo—raj (Luka 23,43; 2. Korinćanima 12,4) i privremeni pakao—Podzemlje (Otkrivenje 1,18; 20,13-14). Kao što se jasno može vidjeti u Luki 16,19-31, ni u raju ni u Podzemlju ljudi ne spavaju. Međutim, moglo bi se reći da tijelo osobe „spava” dok joj je duša u raju ili Podzemlju. O uskrsnuću, tijelo se „budi“ i preobražava u vječno tijelo koje će osoba posjedovati cijelu vječnost, bilo u nebu ili u paklu. Oni koji su bili u raju otići će u novo nebo i novu zemlju (Otkrivenje 21,1). Oni koji su bili u Podzemlju bit će bačeni u ognjeno jezero (Otkrivenje 20,11-15). To su konačna, vječna odredišta svih ljudi, a temelje se u potpunosti na tome je li se osoba pouzdala u Isusa Krista za spasenje.
