“Ne znam ni gdje su mi djeca, nikad mi se ne javljaju, sama sam i tužna”

Radojka Petrović iz Crne Gore ima samo jednu želju, iako nema ništa, bolesna je, brine se kod sestre, ne traži ni novac, ni hranu, ni stan, već poziv djece koja su je napustila.

Radojka priča priču koja odražava niz životnih izazova. Iz njezinih riječi zrači bol izgubljene veze s djecom i teškoće s kojima se susreće u starosti.

Za Radojku su stisak ruke i lijepe riječi onih koje je donijela na svijet postali gotovo zaboravljeni luksuz. Imala je teško djetinjstvo i mladost obilježenu borbom da svoju djecu nakon razvoda izvede na pravi put. No, iako se trudila izgraditi bolju budućnost za svoju obitelj, težak život ju je doveo do prosjačkog štapa. Radojka sada prosi kako bi preživjela, a pitanje o djeci izaziva suze koje ne može sakriti.

“Za neke i ne znam gdje su. Neće ni da se jave”, s tugom u glasu izjavljuje za RTCG.

Poteškoće se dodatno ističu jer Radojka više nije sposobna za rad. Ruke koje su nekoć davale kruh obitelji sada su je izdale. Očajna situacija natjerala ju je da se okrene dobrotvornim akcijama, a grad je postao mjesto gdje traži pomoć za osnovne potrebe.

Za nju se pobrinula njezina sestra, ali Radojka osjeća teret nerviranja obitelji koja ionako prolazi kroz teške trenutke. Iako joj je sestra, Radojka se osjeća kao da je u tuđoj kući.

“Boli me što gnjavim obitelj koja je ionako u teškoj situaciji. Iako je to moja sestra, to je tuđa kuća”, žali se.

Samo želi čuti svoju djecu

Ono što Radojka želi nije luksuzno ni nerješivo – ona samo želi čuti svoju djecu. Njene želje su skromne, svedene na običan telefonski poziv ili sastanak za razgovor. Njeno srce, kao i srca mnogih roditelja, predstavlja najprostraniji dom, kako za malu djecu tako i za odrasle. Njezina jednostavna želja da čuje glas svoje djece odražava dubinu roditeljske ljubavi i tuge.

I dok Radojka brine o sebi i svom zdravlju, njezinu duševnu bol ne mogu izliječiti ni najbolji liječnici. Djeci upućuje jednostavnu molbu – barem da je nazovu, da se nađu i popričaju. U ovom zahtjevu ne postoji zahtjev za materijalnim stvarima, već jednostavna potreba za emocionalnom vezom i oprostom.

Psihologinja Adriana Pejaković ističe da se starije osobe često osjećaju zapostavljeno, ali iz raznih razloga ne izražavaju svoje osjećaje. Često osjećaju da nisu prioritet ili da su na teret obitelji. Prema riječima psihologinje, važno je s vremena na vrijeme zastati i sjetiti se svojih starijih ukućana, pitati ih kako su i pokazati im dobrotu. Ova gesta može imati snažan emocionalni učinak, budući da starije osobe često nose teret osjećaja nepriznatosti ili zapostavljenosti.

Slične osjećaje ima i Radojka Petrović, pred kojom je teška starost i izazovi koji proizlaze iz gubitka veze s djecom. Iako Obiteljski zakon jasno kaže dužnost djece da uzdržavaju svoje roditelje, Radojka i mnoge druge starije osobe ne žele biti na teretu obitelji.

Njezino srce čezne za običnim telefonskim pozivom, gestom koja bi uljepšala dan njoj, ali i mnogim roditeljima koji su život posvetili obitelji.