Nikola u Bibliji spominje se u Djelima apostolskim gdje piše da je bio “prozelit iz Antiohije” te jedan od sedam izabranih đakona.
“Taj prijedlog bi prihvaćen od sveg sabora: izabraše Stjepana, čovjeka punog vjere i Svetog Duha, Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenasa, i Nikolu, prozelita iz Antiohije.” (Djela 6, 5)
Činjenica da je bio prozelit govori nam da nije rođen kao Židov, već da je prešao s poganstva na judaizam. Zatim je doživio drugo obraćenje, okrećući se s judaizma na kršćanstvo.
Činjenice o Nikoli
Došao je iz poganstva i imao je duboke poganske korijene za razliku od ostalih šest đakona koji su potekli iz čiste hebrejske loze. Nikolino pogansko podrijetlo značilo je da je prethodno bio uronjen u okultne aktivnosti. Nije se bojao zauzeti drugačiji stav, što dokazuje njegova sposobnost da dvaput promijeni vjeru. Prelazak na judaizam udaljio ga je od njegove poganske obitelji i prijatelja. Čini se da to ukazuje na to da nije bio impresioniran ili zabrinut zbog mišljenja drugih ljudi.
Bio je slobodan mislilac i vrlo otvoren za prihvaćanje novih ideja i koncepata. Judaizam se jako razlikovao od poganskog i okultnog svijeta u kojem je odrastao.
Kada se obratio Kristu, to je bio drugi put da je prešao iz jedne religije u drugu.
Prema spisima vođa rane Crkve, Nikola je naučavao doktrinu kompromisa, implicirajući da potpuno odvajanje kršćanstva od prakse okultnog poganstva nije bitno. Iz ranih crkvenih zapisa, čini se očitim da je Nikola iz Antiohije bio toliko uronjen u okultizam, judaizam i kršćanstvo da je imao želudac za sve njih. Nije imao problema s miješanjem tih sustava vjerovanja u razne izmišljotine i nije vidio razloga zašto se vjernici ne bi mogli nastaviti družiti s onima koji su još uvijek uronjeni u crnu magiju i bezbrojne okultne prakse.
Okultizam je bio glavna sila koja je ratovala protiv rane Crkve
U Efezu je primarna poganska religija bila štovanje Artemide (Djela 19, 27-28). Bilo je i mnogo drugih oblika idolopoklonstva u Efezu. U gradu Pergamu postojali su brojni mračni i zlokobni oblici okultizma, zbog čega je Pergam bio jedan od najopakijih gradova u povijesti antičkog svijeta. U oba ova grada, vjernici su bili osuđivani i žestoko progonjeni od strane pristaša poganskih religija, prisiljeni boriti se s poganstvom.
Vjernicima je bilo teško živjeti odvojeno od svih aktivnosti poganstva, jer je poganstvo bilo središte života u tim gradovima.
Nikolaiti
Nikolaiti su, dakle, ranokršćanska sekta koja se dvaput spominje u Knjizi Otkrivenja. Glavna struja ranokršćanske Crkve smatrala ih je hereticima. Prema Otkrivenju 2, 6.14-15, bili su poznati u spomenutim gradovima Efezu i Pergamu.
“Ali imam nešto malo protiv tebe: imaš ondje nekih što drže nauk Bileama što pouči Balaka da stupicu stavi sinovima Izraelovim te blaguju od mesa žrtvovana idolima i bludu se podadu.” (Otkrivenje 2, 14)
Čini se da je “doktrina” nikolaita bila da je u redu biti jednom nogom u oba svijeta i da ne treba biti tako strog u pogledu odvajanja od svijeta da bi bio kršćanin. Ovo je zapravo bila “doktrina” nikolaita koju je Isus “mrzio”. To je dovelo do slabe verzije kršćanstva – svjetovnog kršćanstva.
PROČITAJTE: Tko je nominalni kršćanin?
Nikolino odrastanje u izopačenom duhovnom okruženju moglo ga je natjerati da na te sustave vjerovanja ne gleda kao na štetne ili opasne.
Kada vjernici dopuste grijehu i kompromisu da budu u njihovim životima, to umanjuje Kristovu žrtvu i snagu Duha koji prebiva u srcu vjernika.
Je li Nikola bio previše ponosan da posluša božanski savjet? Ne znamo, ali on je upao u jamu iz koje nije mogao izaći i otišao je tamo gdje su ljudi koji su dobro počeli s Gospodinom, a završili na mjestu gdje Ga nema. Neka se Gospodin smiluje našim dušama da se ovo ne dogodi nama. Amen!