Portal Novi list nedavno je postavio nekoliko pitanja i zamolio riječkog nadbiskupa Matu Uzinića za odgovore. U nastavku donosimo jedno pitanje i nadbiskupov odgovor o još uvijek aktualnim blagoslovima istospolnih parova.
Novi list: Svećenici ne mogu blagosloviti homoseksualne osobe kao par već samo kao pojedinca, jer, prema učenju KC ne mogu blagosloviti njihovu vezu. Samim time što na istospolni par zazivaju Božji blagoslov, traže od njih da ne nastavljaju tu vezu koja je po učenju Katoličke Crkve inherentno neuredna. Drukčija je stvar s heteroseksualnim parovima koji nisu vezani sakramentom braka u Crkvi, koje svećenik može blagosloviti, budući da blagoslovom zaziva i Božji upliv u njihov život te da svoju vezu i sakramentalno potvrde. Pitam vas to u vidu vaše izjave na Tribini o Fiducia Supplicans: »Ja osobno smatram da uopće nije problematično blagoslivljati parove i da je to bilo nakana Deklaracije.«
Nadiskup Uzinić: Katekizam kaže da su »homoseksualni čini u sebi neuredni«, no ne može se odnos dviju homoseksualnih osoba svesti samo na seksualni čin među njima. Homoseksualni parovi se poput heteroseksualnih vole i međusobno pomažu. Zar se to ne može blagoslivljati?
Uostalom, i kad blagoslivljamo heteroseksualne osobe koje ne žive u sakramentalnom braku, ne želimo i ne možemo blagosloviti heteroseksualne spolne čine među njima, nego njihovu ljubav, brigu jednog o drugome i, eventualno, o njihovoj djeci, te sve dobro u njihovom odnosu.
Papina deklaracija Fiducia Supplicans je, kako sam razumio, željela naglasiti da se ne smije dogoditi poistovjećivanje tih blagoslova s liturgijskim sakramentalnim blagoslovom koji se dobiva u sakramentu ženidbe, a koji ima drugačiji oblik i drugačije značenje.
Stalo joj je do toga da se nešto što nije i ne može biti sakramentalni brak ne poistovijetiti sa sakramentalnim brakom. S druge strane, dokument želi podcrtati da Bog ne uskraćuje svoj blagoslov i svoju blizinu bilo kojem svom djetetu.
Svi imamo puninu dostojanstva djece Božje i toga trebamo biti svjesni i tražiti puninu života u što bližem zajedništvu s Bogom i s ljudima.
Stoga je to poruka i svim vjernicima – prvenstveno da druge gledaju u svjetlu ljudskog dostojanstva, kao braću i sestre, a ne u svjetlu seksualne orijentacije, svodeći ih na tu dimenziju.
U današnjem svijetu materijalizma i individualizma potrebno nam je više solidarnosti i sućuti, a manje stereotipa i antagonizma. Toliko je skupina koje apriori odbacujemo, i tako je lako mrziti i savjest umiriti u razbibrizi ili u samosažaljenju. Neprihvatljivo je da to bude kršćanski put.”
