Louis Bouffard boluje od Duchenneove mišićne distrofije. Rado svjedoči kako su ga invaliditet, patnja i žalost naučili voljeti i živjeti.
Louis čeka u svojoj sobi, smješten u svojim crnim invalidskim kolicima, vrlo uspravnih leđa i glave. Jedva se kreće, ali utjelovljuje upravo suprotno od inercije: živi punim plućima.
Odrastanje s invaliditetom
U dobi od dvije i pol godine dijagnosticirana mu je Duchenneova mišićna distrofija. Ova progresivna genetska bolest utječe na mišiće, koji progresivno postaju slabiji i potom paralizirani. Kako je rastao, Louis je izgubio korištenje ruku, a zatim i nogu. Smanjio mu se i respiratorni kapacitet: noću je stavljen na respiratornu pomoć, a uskoro će i danju.
“Teško je, ali kad imaš za što živjeti, ideš dalje”, kaže sa smiješkom.
Je li bolest nepravda? On odgovara:
“Ne, to je test. U našim životima, svi mi patimo u nekom trenutku: samo moramo dati drugu dimenziju toj patnji. Vjera je ono što to čini mogućim. Vjera znači sjećati se otajstva utjelovljenja: čvrsto vjerujem da je Krist došao podijeliti moju patnju. On ne uzmiče od toga; on dolazi blizu toga. To nam pomaže shvatiti da Bog ne želi patnju; on se bori protiv toga. I više od toga, dolazi nam se pridružiti u tome.”
Kao invalid mora se nositi s načinom na koji ga drugi ljudi doživljavaju, a koji je više obilježen strahom nego zlobom. “Različitosti nas podsjećaju na vlastitu krhkost i to nas plaši, pa pokušavamo pobjeći od toga. Što smo mlađi, to je nasilnije: lakše se rugati drugima.”
Louis nije sam kada je u pitanju suočavanje sa svojim invaliditetom. Njegova velika snaga je obitelj koju jako cijeni. “Ne živim sam sa svojim invaliditetom”, kaže on. “Nosim ga s mnogim drugima. To je velika milost.”
Učenje iz tuge
Međutim, život mu nije dopustio privilegiju da njegova voljena obitelj još uvijek bude na okupu. Dana 2. svibnja 2021. njegova je majka Aurélie iznenada umrla nakon pada s konja. On opisuje svoje iskustvo:
“Gubitak majke posebno je bolan. Imao sam sreću imati obitelj punu molitve. Tako sam automatski, da zadržim glavu iznad vode i ne potonem, molio. Ne uklanja bol. Ali to je ono što je kršćanska nada: razumijevanje da je život samo prolaz. Naš grad je u raju. Već ga živim sa svojim nedostatkom, ali majčina smrt učinila me svjesnijim vječnog života.”
Danas, kaže, invaliditet je možda njegova najveća snaga:
“Njime mogu svjedočiti da se može živjeti unatoč patnji i pokazati da Krist živi u meni. Tako mislim da me Gospodin poziva da budem misionar, s ovim invalidskim kolicima. Da bismo to učinili, moramo se staviti na raspolaganje Božjoj milosti: pomalo, poput vitraja, pozvani smo dopustiti da njegovo Svjetlo sja kroz nas. To je svakodnevni čin obraćenja: reći “da” Bogu svako jutro i prilagoditi sve što nije naređeno prema Njemu.
Jer cilj ostaje isti: “Moramo shvatiti da smo stvoreni za vječni život. Sve je prolazno, mi samo prolazimo. Sve ovdje dolje je osmišljeno da nas nauči voljeti. Moramo živjeti ovaj zemaljski život kao pripremu za veliki susret s Bogom.”, predivno zaključuje Louis.
Izvor: Aleteia
