Svi smo pročitali ovu biblijsku priču. Dva čovjeka se mole. Jedan od njih pogleda, vidi carinika i moli se, “Bože, hvala Ti što nisam kao ON!”
Drugi se nije usuđivao pogledati prema gore i tiho reče, “Milostiv budi meni grešnome.” (Luka 18, 8-14)
Ponos je borba za sve nas, ali ne izgleda uvijek isto.
Hvalisanje
Ponekad je ponos očigledan. Jedva da možemo dočekati da drugi primijete što smo učinili. Ponosni smo na to kako naše službe napreduju, nekad smo čak i ponosni na to koliko smo zauzeti, kao da je to pokazatelj naše duhovnosti. Zar služenje ne znači da smo više voljeni? Za ponosnu osobu, koncept Boga koji nas voli ovakve kakvi jesmo je težak za prihvatiti. Poslije svega, što ta osoba doprinosi?
Ako mislite da vas ovo ne opisuje, dopustite da vas upitam, kada osjećate da možete tražiti nešto od Boga? Nakon što ste mu upravo poslužili, ili nakon što ste uprskali stvar?
Razumljivo je da vjerujemo da nas Bog jednog dana voli više nego drugog. A kad zapadnemo u takav način razmišljanja, više stavljamo naglasak na ono što mi činimo, nego na ono što je Bog za nas učinio. Ponosna osoba samo upola čuje, čekajući priliku da prekine nečim što je on/ona napravio/la.
Perfekcionizam
Perfekcionisti moraju biti u pravu. To im je opsesija. Način na koji možete utvrditi da li se ovo na vas odnosi je: Što se događa kada se dokaže da ste pogriješili? Digne li vam se kosa na glavi i spremni ste za svađu?
Kršćanin perfekcionist može čak iskoristiti i neki stih iz Pisma o težnji ka savršenstvu kako bi opravdao svoj perfekcionizam. Nakon svega, Bog želi dati svoje najbolje, zar ne? Perfekcionist ne gleda na ništa manje od savršenstva.
Kao student “povratnik”, sjećam se jednog sata biologije. Upravo smo dobili natrag naše ispitivanja, kada se žena koju ću nazvati Barb unervozila. Voljela je svoju peticu, ali nije voljela minus koji je bio prikačen uz nju. Barb je provela veći dio našeg časa svađajući se s profesorom zašto jedan od njenih odgovora nije dobio makar pola boda. Nije željela popustiti sve dok joj ocjena nije bila promijenjena. Odlazeći s tog sata, osjećala sam se osuđeno. Izgledam li ja ovako, Gospodine?
Nakon tog dana, malo sam manje brinula o tome da budem u pravu. O, nemojte me shvatiti pogrešno. I dalje volim biti u pravu, samo ne toliko.
Imati pravo na …
Mnogi ljudi koji su bili razmaženi u djetinjstvu nose to kroz zrelo doba. U stvari, to ljudi obično pomisle kada čuju da netko traži svoje pravo. Ali i oni koji su se cijelog životi mučili također mogu osjećati da imaju pravo na nešto. Osjećaju da su uložili svoje vrijeme i konačno zaslužuju dobiti neku kompenzaciju za to.
Možete vidjeti to ponašanje u nestrpljivom kupcu koji lupka nogom u redu na blagajni. I ako je blagajnica morala zastati iz nekog razloga? Pa, možda sam ja ta koja je duboko uzdahnula. Ovaj jezik tijela se može ovako dešifrirati, da znaš tko sam ja, brže bi radila.
Pročitajte Matej 20, 9-14. Ovo su teški stihovi za one koji osjećaju da imaju pravo na nešto. Na kraju krajeva zar sati koje ulažemo nemaju veću težinu?
Pročitajte Marka 10,37-38. Oba čovjeka su osjećala da imaju pravo. Ako je netko na svijetu imao pravo, bio je to Isus, a ipak, on je položio to pravo.
Biti žrtva
Ovo vas može iznenaditi, znam da mene jeste. Žrtva se čini da misli na druge, ali ima svoju namjeru.
“To je u redu, ja ću nazvati te osobe, ili ja ću napraviti __________, nema veze.” Osim što ima veze, samo to ne priznaju.
Ali molim vas, poslušajte me, postoje stvarne sluge, zadovoljne poslužiti čak i kada nitko to ne vidi. Služe iz ljubavi.
Mučenici prikazuju lažnu poniznost toliko da djeluju kao da su čučnuli da bi izgledali ponizno. Prava poniznost je stajati u svojoj veličini pored njegove. Bez pretvaranja.
Prepoznati ponos u nama
Sramim se priznati da sam se mučila sa svim ovim stvarima. Ako je netko imao pravo biti ponosan, bio je to Isus. A ipak, ako čitate Filipljanima 2,5-8, primijetit ćete da je bio sušta suprotnost.
Možda ste prepoznali sebe u nekom od ovih primjera. Ako jeste, to je u redu. Ponos se prikrada bez upozorenja.
Kako se možemo nositi s ponosom?
Posvećenje je proces.
Pročitajte Filipljanima 1, 6. Ako smo prihvatili Božje spasenje, onda On radi na nama. I Bog ne staje dok ne završi. Jednog dana, ja ću biti kao Isus.
Sveti Duh vjerno pokazuje stvari na kojima se treba poraditi, a Bog je onaj koji će to učiniti. Mi se samo trebamo predati Njemu. A ponekad je prvi korak najteži.
Bok, ja sam Ana Peterson, i ja imam problem s ponosom.
Tako mi je drago što je Bog platio i za taj grijeh.
Autorica: Anne Peterson; Prijevod: Ivana R.; Izvor: annepeterson.com
