Slavica i Đorđe Đurić su jednostavni ljudi koji žive u Brčkom. Oboje su u drugom braku i zajedno su već 15 godina. Pronašli su zajedničku stabilnost i sigurnost kakvu prije nisu imali u životu.
Đorđe iz prvog braka nema djecu, dok Slavica ima troje djece i četvero unučadi. Ipak, danas njih dvoje odgajaju jednog dječaka koji se voli brčkati u malom, nagnutom bazenčiću ispred nedovršene kuće.
„Vidjela sam malo dijete kod kontejnera. Cijeli je bio u nekim ranama, a noge su mu bile raskrvavljene. Ne znam, ne mogu objasniti, krenule su mi suze… Tu blizu je Centar za socijalni rad, pa sam utrčala s djetetom u naručju i vikala. Tada je stigla i policija, a odmah smo otišli u bolnicu. Oni su procijenili da ima oko 10-11 mjeseci. Dijete je bilo izmučeno, ne znam. Proveo je nekoliko dana u bolnici. Prolaznici su se okupili, bilo je strašno. Stvarno strašno“, ispričala je Slavica.
U to je vrijeme Đorđe bio na poslu, a Slavica ga je uznemireno nazvala da mu ispriča što se dogodilo.
„Samo ga dovedi kući“
„Bio sam na poslu kad me nazvala i rekla da je našla dijete. Kaže, što da radi? Samo ga dovedi kući. Dijete ne smije biti na ulici. Ako su ga već ostavili, neće ostati tamo, bit će kod nas“, rekao je plemenito Đorđe.
U međuvremenu, otkriveno je da se dječak zove Ismar i da ga roditelji očito ne žele. Đurići ga, ipak, nisu službeno usvojili, iako bi to jako željeli.
„Pa to sud mora riješiti. Što će biti, kako će biti – ne znam. Voljela bih da ostane. Iako imam svoje, ja sam ga othranila od malih nogu,“ kaže Slavica.
Na pitanje voli li ga kao dijete ili unuče, odgovara da ni sama ne zna.
„Oboje. Kad trebamo poći na spavanje, poljubi mene, poljubi njega (Đorđa) i onda idemo spavati. Voljela bih da ostane“, kaže Slavica, dok Đorđe dodaje: „Pa on je moja duša. Ne mogu to opisati. To je dijete koje mi je priraslo srcu. Jednostavno više bez njega ne mogu. Dat ćemo sve, pa i život ako treba.“
„Nismo pitali tko je i što je.”
Na pitanje kako su reagirali kad su otkrili da mali Ismar dolazi iz muslimanske obitelji, kažu da im to nikad nije bilo bitno.
„Nismo pitali tko je i što je. Nisam pitala ni danas, pogotovo kad su djeca u pitanju,“ rekla je Slavica, dok Đorđe nadodaje: „Odrastao sam u vremenu kad smo bili mladi pioniri, imali radne akcije, kad se nacionalnost nije pitala. Danas opet dolazi vrijeme da ljudi shvate kako smo svi oslonjeni jedni na druge i da nacionalnost nema veze. Ako smo ljudi – budimo ljudi. Kao što je rekao patrijarh Pavle – samo budimo ljudi. Dječak raste u pravoslavnoj obitelji i neće osjetiti ni trenutka da je zanemaren zbog bilo kojeg razloga. Spava s nama i prvo poljubi baku, pa čika Đorđa.“
Na pitanje zašto ga Ismar ne zove mama i tata ili baka i djed, Đorđe kaže da ne želi stvarati iluzije.
„Neka odmah zna svoju istinu. Nije mi lako kad se vrati s igrališta i kaže da mu je prijatelj otišao sa svojom mamom, pa me pita gdje je njegova mama. Lažem i kažem mu da će mu mama doći. Zaplačem. Teško je kad znaš da bi možda jednog dana mogao otići. To bi bio moj kraj“, priča Đorđe.
