Atholl Mills rođen je sa stanjem koje se zove cistični higrom. Zbog izgleda su ga neki nazivali čudakom ili čudovištem. Ipak, prihvatio se takvim kakav jest.
Athollovo stanje uzrokuje pojavu cista na mjestima gdje se nalaze limfni čvorovi. Tijekom jednog od ultrazvučnih pregleda Athollova majka je čula da se njezina beba ne razvija kako treba i da ima rijedak deformitet lica.
Liječnici su predložili ženi da izvrši pobačaj
“Liječnici su samo htjeli pobaciti mene i spasiti moju sestru blizanku. Mama je bila protiv toga. Oduvijek je znala da odustajanje od mene nikada nije opcija o kojoj bi razmišljala”, objašnjava mladić.
Kada se Atholl rodio, roditelji su s njim proveli samo nekoliko minuta. Dječak je prevezen u bolnicu i trebao je biti operiran. Osoblje ustanove obavijestilo je njegovu obitelj da su šanse njihovog sina da preživi vrlo male. Tijekom petosatne operacije liječnici su mu morali rezati dio lica od desne strane vrata do lijeve. Također su prerezali lijevi facijalni živac kako bi uklonili više cista. To je izazvalo paralizu mišića lica.
Atholl se godinama suočavao s negativnim reakcijama ljudi na njegov izgled
Osjećao se nesigurno, izolirao se od prijatelja u školi i bojao se uspostaviti odnose s vršnjacima.
Nazivali su ga “zagriženom jabukom”, “čudovištem”, “čudakom”, “dječkom s invaliditetom” …
“Bilo je jako teško. Kada sam bio mali, nisam zapravo znao da nešto nije u redu sa mnom, ali kako sam bivao stariji, počeo sam shvaćati da postoji nešto drugačije na meni i bilo mi je teško nositi se s tim”, kaže. Priznaje da je sanjao o tome da se jednog dana probudi bez deformacije lica.
“Pravi ljudi će pronaći put do tebe”
Nedostatak društvenog prihvaćanja uzrokovao je nedostatak samopouzdanja. Tijekom odrastanja lijevo mu je uho neprirodno naraslo, što je značilo odlazak na još jednu operaciju. Pet godina nakon zahvata bila je potrebna još jedna kirurška intervencija.
Operacija koja je trajala 10 sati uključivala je prebacivanje mišića uzetog s noge na lice. Cilj je bio da se Atholl ponovno može nasmiješiti i pomicati mišiće lica. Nažalost, ovom veselju je brzo došao kraj.
Prijatelji i poznanici poticali su Atholla da napusti svoj dom i izađe među ljude. Objasnili su da će mu ovaj korak pomoći da prevlada socijalnu fobiju.
Putujući vlakom, čovjek je doživio najgore iskustvo u životu. Vraćao se sa fakulteta. Kada je ušao u vagon pun putnika, susreo je skupinu mladih koji su ga pozorno promatrali. Jedan od njih je ustao, prišao mu i rekao: “Ovaj tip ima odvratno lice, izgleda kao čudovište.”
Atholl priznaje da nije znao što učiniti. Čak je htio iskočiti iz vlaka. Odlučio je da će stići tamo gdje je planirao. Nakon što je stigao na stanicu, otrčao je kući. Pogledao se u ogledalo i osjećao se nelagodno. Međutim, učinio je nešto što mu je promijenilo život. Počeo je primjećivati dobre stvari o sebi. Svaki dan si je dao neki kompliment. Zahvaljujući tome, samopouzdanje mu se vratilo u život. To mu je pomoglo da stekne nove prijatelje.
Redovito objavljuje videa na društvenim mrežama i YouTubeu. Na taj način koristi alate za širenje svijesti o svojoj bolesti, sanjajući o svijetu bez diskriminacije. Želja mu je da se ljudi više fokusiraju na unutarnje, a ne samo na vanjsko.
“Uvijek budi svoj, bez obzira na to što drugi misle. Pravi ljudi će uvijek pronaći put do tebe”, poručuje Atholl.
