Jedan od čestih napada na Bibliju jest navodno postojanje dvaju različitih shvaćanja Boga. Po tome, Stari zavjet, prikazuje jedino Boga gnjeva, dok Novi zavjet ističe Boga ljubavi.
U Starom se zavjetu nalaze zapisi o Božjem nalogu za uništenje Sodome, zatiranju kanaanskog naroda, kao i mnogi drugi opisi Božjeg suda i gnjeva. Optužitelji Biblije tvrde da se time prikazuje primitivno, ratno božanstvo koje je u suprotnosti s naprednim učenjem Isusa o ljubavi prema bližnjima, primjerice, okretanja i drugog obraza neprijatelju što nalazimo zapisano u Propovijedi na Gori.
Takve zamisli o Bogu na prvi pogled izgledaju međusobno suprotne, ali sagledamo li pažljivo čitavu sliku, vidjet ćemo da je drukčije. Isus je sam izjavio da se Stari zavjet može sažeti u zapovijedi ljubavi, ljubiti Boga i svoga bližnjega (Matej 22,37). Također je primijetio kako Bog u Starom zavjetu stalno želi ljubav i milost, a ne žrtve (Matej 9,13; 12,7).
Taj se stav može uočiti u izjavi: ”Jer zar je meni do toga da umre bezbožnik – riječ je Jahve Gospoda – a ne da se obrati od svojih zlih pute i da živi?” (Ezekiel 18,23).
Bog ne bi uništio neke narode. No, kako je Bog pravde, njihova zlodjela nisu mogla proći nezapaženo, morao ih je osuditi.
Namjeravao je kazniti zle narode kao dio nauma, u suglasnosti sa svetom naravi i ljubomorom za svoj lutajući narod. Ono što želi u skladu je s Njegovim čistim karakterom. Jednom to čine u pravednosti jer se nisu pokajali a on im je za to pružio priliku. Nisu se uskladili s Njegovom svetom naravi, morao ih je kazniti (Jeremija 18).
U slučaju Amorejaca, Bog im je dao stotine godina da se pokaju, ali to ipak nisu učinili (Postanak 15,16). Noa je propovijedao pokajanje svom naraštaju punih 120 godina, a tek nakon toga došao je potop (Postanak 6,3). Pravilna starozavjetna slika prikazuje Boga kao strpljivog Boga koji pruža tim narodima nebrojene mogućnosti da se pokaju i usklade svoj život s Njegovim uputama. Tek onda kada su tvrdoglavo odbijali prihvatiti Njegove zapovijedi, On ih osuđuje i kažnjava za njihova zlodjela.
Suprotno vjerovanjima nekih, najsnažnija osuda i gnjev zapisana u Bibliji dolazi od Isusa Krista. U Mateju 23. poglavlju, ispriječio se vjerskim vođama onoga doba nazvavši ih licemjerima i lažnim učiteljima, te ih obavijestio da im je sudbina u vječnoj odvojenosti od Boga.
U Matejevu evanđelju 10,34 Isus kaže da je svrha Njegova dolaska na zemlju podijeliti ljude, a ne ujediniti ih. ”Nemojte misliti da sam došao donijeti mir na zemlju! Nisam došao da donesem mir, nego mač.” Time je htio reći kako će njegove riječi prouzročiti nemir, otac će biti protiv sina, majka protiv kćeri, a snaha protiv svekrve (Matej 10,35).
U Novome zavjetu nalazimo ljubav i osudu ravnomjerno rasprostranjenu u zbivanjima i poruci, a ljubav i milost kao i osudu na stranicama Staroga zavjeta. Bog je nepromjenljiv, ali različite prilike zahtijevaju iskazivanje različitih osobina. Prema tome, kad čitamo oba Zavjeta na način kako to zahtijeva njihova osnovna namjena, oni objavljuju istog svetog Boga, bogatog milosrđem, ali koji neće dopustiti da grijeh prođe nekažnjen.
Autori: Josh McDowell i John Stewart; iz knjige ”Odgovori na teška pitanja” (Duhovna stvarnost Zagreb)
