Pismo Plinija Mlađeg kojeg je napisao rimskom caru Trajanu oko 112. godine otkriva da je Isus Bog.
U povijesnim izvorima iz doba ranog kršćanstva, jedno od najzanimljivijih svjedočanstava dolazi od Plinija Mlađeg, rimskog upravitelja u Bitiniji (današnja Turska), koji je pisao caru Trajanu oko 112. godine.
U svom pismu, Plinije opisuje kako je postupao s kršćanima i ističe njihovu nevjerojatnu ustrajnost i vjeru, čak i pred prijetnjom smrti. Ovaj dokument predstavlja jedno od najranijih izvannovozavjetnih svjedočanstava o kršćanskim praksama, uključujući vjerovanje u Isusa Krista kao Boga.
Progon i ustrajnost ranih kršćana
Plinije je bio zabrinut zbog brzog širenja kršćanstva i čvrstoće vjere tih ljudi. Njihova ustrajnost, koju je nazivao “tvrdoglavost i nepopustljiva upornost”, smatrana je prijetnjom stabilnosti Rimskog carstva.
Prema Plinijevom izvješću, kršćani su se redovito sastajali prije zore kako bi pjevali himne Kristu “kao Bogu” i zavjetovali se na moralno ispravan život, obećavajući da neće činiti prijevare, krađe, preljube ili izdaje.
Plinije je te ljude ispitivao i progonio. One koji su ustrajali u svojoj vjeri, Plinije je osuđivao na smrt, dok su oni koji su se odrekli kršćanstva i poklonili rimskim bogovima bili oslobođeni. Međutim, mnogi su odbijali zanijekati Krista, pokazujući nevjerojatnu otpornost, unatoč brutalnim posljedicama.
Svjedočanstvo Josipa Flavija
Povijesna svjedočanstva ranog kršćanstva nalazimo i u djelima židovskog povjesničara Josipa Flavija. U svojem djelu “Židovske starine”, napisao je o Isusu kao o “mudrom čovjeku”, koji je činio “čudesna djela” i bio učitelj mnogih, uključujući i Židove i pogane.
Flavije također bilježi Isusovo raspeće po nalogu Poncija Pilata te vjerovanje njegovih sljedbenika da se Isus pojavio živ tri dana nakon svoje smrti, potvrđujući kršćansku vjeru u njegovo uskrsnuće i božanstvenost.
Neronov progon i brutalnost
Jedan od najpoznatijih progona kršćana dogodio se pod carem Neronom, koji je vladao od 54. do 68. godine. Nakon velikog požara u Rimu 64. godine, Neron je za taj događaj okrivio kršćane, kako bi skrenuo pažnju s vlastite odgovornosti.
U tom razdoblju, kršćani su bili podvrgnuti stravičnim kaznama, uključujući spaljivanje kao ljudske baklje koje su osvjetljavale Neronove vrtove noću, kao i bacanje na divlje zvijeri u Koloseumu. Unatoč ovim brutalnim metodama, kršćani su ostali čvrsti u svojoj vjeri, što dodatno svjedoči o njihovom uvjerenju u istinitost Kristove božanstvenosti i uskrsnuća.
Širenje kršćanstva unatoč progonu
Unatoč okrutnom progonu, kršćanstvo je nastavilo rasti. U Djelima apostolskim (2,41) spominje se kako je na dan Pedesetnice oko 3000 ljudi primilo krštenje i pridružilo se crkvi. Kršćanstvo se širilo među različitim kulturama i narodima, a poruka Isusovog života, smrti i uskrsnuća odjekivala je među ljudima iz svih slojeva društva.
Apostol Pavao i njegovo naslijeđe
Jedan od najvažnijih likova u širenju kršćanstva bio je apostol Pavao. Njegova dramatična preobrazba iz progonitelja kršćana u jednog od najvećih misionara zabilježena je u Djelima apostolskim.
Pavao je putovao diljem Rimskog carstva, osnivajući crkve i pišući poslanice koje čine veliki dio Novog zavjeta. Unatoč brojnim iskušenjima, uključujući zatvore, premlaćivanja i na kraju mučeničku smrt, apostol Pavao je ostao vjeran Kristovoj poruci, što je dodatno utvrdilo temelje kršćanske vjere.
Povijesni izvori poput pisma Plinija Mlađeg i zapisa Josipa Flavija ne samo da potvrđuju postojanje Isusa, već svjedoče i o dubokoj vjeri prvih kršćana u njegovu božanstvenost i uskrsnuće. Njihova nepokolebljiva predanost, čak i suočeni s najstrašnijim progonima, ostavlja trajno naslijeđe i inspiraciju kršćanskoj vjeri sve do danas.
